Za stvaranje i razvoj crnogorskog brodarstva i pomorstva najzaslužniji su bokeljski pomorski kapetani: braća Slavo i Andro Đurković, Marko V. Đurković, Savo Petković, Ilija i Stevo Mihajlović, Marko Berberović, Lazar Đinović, Simo Želalić i Bogdan Milinović. O svakom od njih bi se mogla napisati po čitava knjiga, a ne samo kratka priča. Ovdje ćemo izdvojiti jednog od njih, ne kao zaslužnijeg od ostalih nego zato što je sve do 1985. g. najmanje pominjan u pisanim izvorima, a život mu je prepun burnih doživljaja. Usmeno među pomorcima je bio i legendarna ličnost.
Savo Petković (rođen 1838. g. u Đenovićima) pekao je pomorski zanat na brodu svog oca kapetana Sima, ali i na drugim brodovima koji su pripadali njegovoj rodbini. Savova majka Mare takođe je bila iz istaknute pomoračke porodice Vukasović, porijeklom iz Dražinog vrta kod Orahovca. Iz te porodice najpoznatiji je bio kapetan Miloš Vukasović, proslavljeni konstruktor brodova, osnivač brodarskog društva “La Platense” (1870. g.) u Buenos Airesu i predsjednik engleskog pomoračkog društva za osiguranje brodova. Bio je veliki patriota, slavan, počasni ruski i crnogorski konzul. Kapetan Savo Petković se i oženio sa djevojkom iz čuvene pomoračke i brodovlasničke porodice. Bila je to Milka, kćer kapetana Lazara Lazarevića iz Baošića, čija su oba sina, Niko i Ilija, takođe bili kapetani duge plovidbe. Od mnoštva Savovih doživljaja i podviga, ovdje ćemo ispričati samo jedan.
Kapetan Savo Petković je imao 46 godina kada je u dugotrajnoj lomljavi njegove duše preovladao patriotizam podupiran nostalgijom. Odlučio je da napusti svjetske okeane, burne doživljaje i dobre zarade i da stečena znanja i ostatak života posveti siromašnoj Crnoj Gori. No, njemu nije bilo suđeno da živi i radi na tihim vodama. Prvo je bio prvi zapovjednik prvog vapora prvog Crnogorskog parobrodarskog društva. To je bio mali parni brod, koji je mogao da primi stotinu putnika sa prtljagom, dotrajao i rashodovan pod imenom “Eracela”. Malo opravljen, tek toliko da “drži vodu dok majstori odu”, prodat je Crnoj Gori. Po lošem novembarskom vremenu, sa svega četiri člana posade, kapetan Savo je uspješno vodio brod od Venecije duž Jadrana i kroz Bojanu ga uveo u Skadarsko jezero. Sa njim je uspostavio prvu crnogorsku redovnu brodsku liniju sa utvrđenim redom vožnje. To je bila i prva crnogorska međunarodna putničko – teretna saobraćajna veza od Skadra, koji je tada bio turski grad. Taj stari vaporić, pod novim imenom “Žabljak”, često se kvario, pa je nakon nepuna dva mjeseca plovidbe mora na popravak. Tada je kapetan Savo postavljen da zastupa crnogorske brodarsko – pomorske interese u Lučkoj kapetaniji na Pristanu u Baru. Tada se u Knjaževskom crnogorskom parobrodarskom društvu razmatrala mogućnost za kupovinu drugih i boljih brodova.
Sa zadatkom da kupe bolji brod otputovali su u francusku pomorsko riječku luku Nantes pomorski kapetani Bokelji, Slavo Đurković i Ilija Mihajlović. Odlučili su se za jednu reprezentativnu jahtu. Nakon završenih pregovora, brzojavno je pozvan u Nantes iz Pristana kapetan duge plovidbe Savo Petković da odabere posadu, dođe i preuzme jahtu od bivšeg vlasnika i da je dovede u domovinu. Ta jahta se zvala “St. Michel” a njen vlasnik nije bio niko drugi nego tada već slavna ličnost, pisac i vizionar Žil Vern!
Luka Nantes nije na francuskim obalama Sredozemnog mora nego na ušću rijeke Loire u Atlantski okean. Kapetan Savo nije odlazio da razgleda, bira, da se pogađa i kupuje brodove. On je pozivan kada je trebalo preuzeti najveću odgovornost i nepoznati brod dovesti u domovinu. Za takav zadatak je morao biti odabran najsposobniji kapetan, ličnost široke opšte kulture i poznavalac svjetskih jezika utoliko prije što je riječ o reprezentativnoj jahti namijenjenoj evropskim prinčevima i drugim velikanima. Dovoljno se prisjetiti da su kćeri knjaza Nikole svojom udajom dospjele na evropske kraljevske i carske dvorove.
Kupljena jahta je iz Nantesa isplovila pod novim imenom “Sybil”. Jahta, koja je kupljena od vizionara Žil Verna, uz novog vlasnika dobila je novo ime – ali vizionarsko! Sibila je mitološka moćna proročica, nije samo proricala budućnost nego je bila savjetnica vladara i vojskovođa koji su je slijepo slušali. Uspješno se odupirala čak i bogu Apolonu. U prenosnom smislu, “sibil” je i zagonetka. Ostala je zagonetka ko je i zašto odredio to ime crnogorskoj jahti?
Jahta je plovila ka domovini početkom proljeća, pa je dva puta upadala u vremenske nepogode. Prvi put je to bilo u Atlantiku kod rta Sagresa. Malo je nedostajalo da se jahta razmrska o hridine, ali je vještina kapetana Sava došla do punog izražaja Uspješna plovidba kapetana Sava duž atlantskih obala Francuske, Portugalije i Španije bila je i prva plovidba jednog crnogorskog broda okeanom. Iako tada Crna Gora još nije bila priznata kao pomorska zemlja, kapetan Savo je na brodu razvio crnogorsku zastavu. Tada se prvi put zavijorila crnogorska zastava i na okeanu.
Kapetan Savo je sa jahtom još jednom upao u jako nevrijeme na putu kroz Sredozemno more, nedaleko od ostrva Jalte (Galiotte) pred tuniskom lukom Bizertom. I tu nevolju je kapetan Savo uspješno savladao. Jedina posljedica je bila zakašnjenje u odnosu na predviđeno očekivanje broda. Duž čitavog Sredozemnog mora, kapetan Savo je držao razvijenu crnogorsku zastavu, i to u međunarodnim vodama. Nije je spustio ni prilikom uplovljavanja u Boku, samo što je podigao i austrijsku zastavu, jer je plovio u austrijskim vodama.
Uz to je još krstario Bokom da Bokelji vide novu jahtu i pozdravljao ih prodornom brodskom sirenom. To je prouzrokovalo i prvi pomorski međunarodni incident između Austrije i Crne Gore, ali ne i posljednji. Pomorska vlast i žandarmerija energično su intervenisali zahtijevajući da se ukloni crnogorska zastava, jer Crna Gora nije bila međunarodno priznata kao pomorska zemlja. Kapetan Savo se nije povinovao naređenjima, pravdajući to nepostojanjem preciznih zakona. Primjer Sava Petkovića su slijedili i naredni zapovjednici ove jahte i drugih crnogorskih brodova, pa je spor potrajao više godina, sve dok Crna Gora nije priznata kao pomorska zemlja. To je i ubrzalo priznavanje.
U prvoj posadi jahte “Sybil” nije samo zapovjednik kapetan Savo Petković bio Bokelj. Svi članovi posade su bili Bokelji, iako su bili austrijski podanici: mašinista Jovo Mazar, ložači Luka Balić i Luka Popović, vođa palube (nostromo) Stevo Mitrović, konobar Vaso Balić, mornari Bogdan Đuranović, Špiro Balić, Luka Pavlović i Veselin Pavlović. Najmlađi na brodu bio je “picolo” Milan Petković, sin kapetana Sava.
Jahta je bila usidrena u Bijeloj, koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj, čija žandarmerija, kako piše Franetović, nije dozvoljavala članovima posade da na kopnu nose crnogorske kape na kojima su bili inicijali Knjaza Nikole.
Već 1889. godine knjaz Nikola razmišlja o prodaji jahte “Sibila”, jer je plovilo imalo visoke troškove održavanja, i nije mu odgovarala za duga putovanja. Jahta je prodata 19. februara 1891. godine u Trstu za 12.500 forinti. Ali, od početka 1891. godine jahta je u vlasništvo Hrvatskog obalnog parobrodarskog društva u Senju, pod imenom “Sokol”, iako je navodno bila prodata nekome u Marselj. Četiri godine docnije (1895.) jahta je, pod istim imenom, prešla u vlasništvo Ugarskohrvatskog parobrodarskog društva u Rijeci, gdje ostaje sve do 1913. godine. Pod imenom “Sokol” jahtu je kupio Marko Martinolić sa Malog Lošinja i promijenio joj je ime u “Toto”.
Odlomak iz knjige : Podvizi Bokelja van Boke – autora V.Kostića