Tu nije nikada bilo veselja a danas nema žive duše
Putujući brodom kroz Boku Kotorsku, iz pravca Veriga, prije nego se pred očima ukaže Perast, putnik opazi siluetu tamnog, skoro crnog ostrva, u čijoj se pozadini, kao na kakvoj ogromnoj kulisi, vidi grad, ofarban patinom prošlosti i orkužen sivilom ambijenta kojega čine palate i crkve starih kapetana, davno otputovalih iz njega, da se više nikada ne vrate. I sve okolo zaodjenuto je crnim velom smrti…
To ostrvo se, više od trinaest vjekova, zove Sveti Đorđe. Tada su ga tako nazivali Kotorani. I nijesu to uradili ni malo slučajno, već duboko promišljeno. Maloj kopnenoj oazi dali su ime tadašnjeg zaštitnika Kotora, Svetog Đorđa. Od tada se mnogo toga promijenilo – ili je nestalo, ili stvoreno novo. Mijenjali su se i brojni vlasnici ostrva, jer ko ga je posjedovao, vladao je Risanskim i Kotorskim zalivom.
Geografski centar Boke
Bilo je mnogo njegovih vlasnika, taman koliko i okupatora Boke Kotorske. Ipak, ime ostrva opstajalo je sve do ovih dana. Svetom Đorđu, sudeći po legendi, za razlilku od ostalih ostva na kugli zemaljskoj, zna se dan u sedmici kada je rođen, ali se ne zna godina, vijek, milenijum kada je to bilo. Bog ga je, dakle, napravio jedne nedjelje, prve nakon što je stvorio svijet, kada se odmarao od napornog posla.
Priča se da je ono usađeno – mаda je to teško precizno izračunati – tačno u geografskoj sredini Bokokotorskog zaliva, gdje je centar kruga koji dodiruje najudaljenije tačke teritorije kopna, jednog od najljepših zaliva svijeta. To je, kaže predanje, upravo Bog htio da tako bude.
Ostrvo je postavljeno na mjestu gdje je sjeku koordinate 40º 29,8” sjeverne geografske širine i 018º 41,5” istočne geografske dužine. Udaljeno je od rta Oštro, mjesta gdje se ulazi u Bokokotorski zaliv 11,2 nautičkih milja, a od Kotora, čija je vjekovima bio teritorija, treba preći 4,8 nautičkih milja za doći do njega. Herceg-Novi je daleko devet nautičkih milja, a Perast svega 0,2 Nm, dok do Risna, koji je dijelom ”pobjegao” u zemljotresu, sada treba voziti 1,4 Nm.
Risan je, inače, nekada bio mnogo bliže Svetom Đorđu. Istina, ostrvo je ostalo tamo gdje je oduvijek bilo, od kada je rođeno, ali mu je Risan, nekadašnji Rizinium, bio na dohvat ruke. Predgrađe je bilo na svega nekoliko stotina metara daleko. Tada se, u šestom vijeku, desila prava kataklizma. Rizon je propao u more i nestao dolje za vječna vremena, dok je ostrvo, pod zaštitom sveca čije ime nosi, bilo pošteđeno. Sada je današnji Risan znatno udaljeniji od Svetog Đorđa nego što je to bilo prije hiljadu i pet stotina godina.
Danas mnogi Sveti Đorđe zovu ostrvo mrtvih. S pravom, jer na groblju, na ostrvu, počiva neznano koliko stotina, ili hiljada ljudi – Peraštana, ali i ostalih. Neki su mu dali i drugo ime – «prokleto ostrvo», što i jeste bilo. Nekada ga je rimski papa bio zvanično prokleo svojim inderdiktom zbog groznog zločina koji se desio na njemu. Godinama Hrišćani nijesu smjeli na njega kročiti da ih ne bi stigla anatema prvog božjeg sluge.
Stizala su jedino zla
Nepoznato je vrijeme dolaska prvih ljudi na ostrvo da bi uživali blagodeti prirode i da mirno spavaju ne plašeći se divljih zvijeri jer ih je od njih štitilo more. Prema najstarijim pisanim podacima tamo su prvo stigli Pirusti. Doputovali su do morske obale, nakon čega im je rimski car Dioklecijan odobrio da tu podignu logor. Događaji su se brzo smjenjivali, a za to vrijeme sva doba su mimoilazila ostrvo. Ali ga, zato, nije preskakalo niti jedno zlo…
Čudnom igrom sudbine na ostrvu se, od njegovog postanka, nije nikada priredilo veselje, nije bilo nikakvog radovanja, ali se zato uvijek plakalo, kukalo, naricalo, tugovalo… Nad njim su uvijek kružile ptice zlokobnice koje su pretskazivale zla vremena. Tu se nije nikada rađao novi život, već se jedino i permanentno umiralo, nestajalo…
Sada se, kako rekosmo, na površini 2.800 metara kvadratnih, zaštićenih bedemima, nalazi veliki «grad mrtvih». I nigdje vjerovatno nema manjeg groblja, na kojem «stanuje» više mrtvih. Na njemu su se vjekovima sahranjivali Peraštani, ali su tu ostajali i mnogi drugi, poginuli braneći slobodu tog zaliva i kraja.
U vrijeme sadašnje, kao nikada ranije, nema živog stvora na ostrvu da čini društvo mrtvima. U dugoj istoriji, doduše, nije ni bilo nikada stalnih, nego samo privremenih stanovnika. Oni su čekali samo dva trenutka: kada će poginuti ili otići. Dosta razloga imao je nepoznati kum kada mu je, neutvrđene godine, dao ime ”ostrvo mrtvih” jer na njemu nikada nije bilo mnogo života ali je bilo previše umiranja.
Ostrvo Sveti Đorđe bilo je i poprište brojnih pogibija. Kao što je u svoje vrijeme Sveti Đorđe morao ubiti aždaju za spas princeze, tako su i dobri ljudi – privremeni stanovnici ostrva – bili prinuđeni ubijati iz najveće nužde, čak i kada nijesu htjeli, da bi odbranili ostrvo, grad, zaliv i svoje živote. Nikada, dakle, nijesu to radili da bi sijali smrt, nego samo da bi odbranili svoje i živote drugih.
DVA ŽIVOTA OSTRVA: PROLAZNI I VJEČNI
Na osnovu starih priča i legendi, usmeno predanje govori da je ostrvo bilo vjekovima bijele boje i da se ničim nije razlikovalo od susjednog pejsaža. Tek nakon više vjekova fratri benegdiktinci su zasadili čemprese – stabla koja su simbol smrti i nestajanja. Dugo su tu živjeli, iako niko nije vjerovao da će moći opstati na kamenom sprudu bez zemlje. Međutim, desilo se čudo. Nigdje kao na Svetom Đorđu čempresi nijesu dostigli tolike visine i negdje drugo nema toliko čempresa – vitkih, tananih, tako da liče na u crno ofarbane jarbole jedrenjaka.
Oduvijek se tu opstajalo jer se vjerovalo u mogućnost nemogućeg. Na Svetom Đorđu stalno su se živjela dva života: prolazni – svjetovni i vječni, kojim mrtvi stanovnici ostrva i danas žive.
Istorija govori o napadima na ostrvo Svetog Đorđa: Alžiraca, Saracena, Turaka, o Kalfunu, Barbarosi, Karagozu, Rizvanagiću. Tada su nevjernici pobjeđivali vjernike, a krst je gubio bitku sa nekrstom. Molbe Bogu nijesu mogle odbraniti ni branioce, ni ostrvo od đavola iz pakla. Kada su stizali s namjerom da ostrvo u ad pretvore, rušili su sve. Tu su osvajači sabirali ljude koje su odvodili u ropstvo.
Ostrvo je bilo i osmatračnica sa koje se gledalo na peraške, kotorske, prčanjske, dobrotske, stolivske i druge bokeljske jedrenjake koji su se vraćali sa svjetskih putovanja. Odavle su fratri benegdiktinci, kada se kapetan Ivo Vizin, vratio sa putovanja oko svijeta, mahali njemu i jedrenjaku ”Splendidu” bijelim čaršavima, po prastarom pomorskom običaju. Živi i mrtvi sa ostrva ispraćali su Peraštane na put ili se radovali povratku njihovih jedrenjaka među kojima je bilo i oko 150 sa imenom Gospe od Škrpjela, crkve i ostrva istog imena udaljenih 110 metara daleko, a koje je znatno kasnije rođeno. Prolazilo je ovuda i stotinu brodova sa imenom Svetog Nikole sa kojim je Sveti Đorđe svakog dana najmanje tri puta razgovarao pomoću zvona smještenih u zvonicima.
Crna stabla čempresa i njihove grane potpune crne, što su se svile uz vitka debla, iz daljine liče, na jarbole piratnih brodova, koji su po pravilu bili obojeni tamnim bojama. Grupisani u gomilu stvaraju utisak da se radi o mnoštvu katarki. Čovjek bi mogao zaključiti, gledajući iz daljine, da je u maloj ostrvskoj luci, privezano dosta jedrenjaka koji dugo čekaju naređenja da odriješe konope, razapnu jedra i otplove.
SAMO CRNE «ZASTAVE»
Svo drveće na ostrvu pomalo je povijeno na suprotnu stranu od Veriga, odakle – ljeti i zimi, u svako doba dana i noći – duva vjetar, što je prirodni fenomen. Jedino su čempresi, crni i dugovjeki, vajarski oblikovani, odoljeli orkanima koji prolaze kroz, na puškumet udaljene Verige, ali i napadačima pristiglim iz toga pravca. Niko ih nije dirao. Puštali su ih da rastu slobodno, nesputano…
Predalo se ostrvo kada su njegovi stanovnici, koji su smrću izgubili trku sa vremenom, shvatili da protiv nestajanja nema borbe. Zato je sada na Svetom Đorđu mirno: umjesto bijelih zastava predaje, stoje crne «zastave» – crni jarboli bez zastava, jer više nema ko da ih ističe ni u svečanim prilikama.
Stanuju tu, u svojim podzemnim odajama, 3-4 metra kvadratna velikim, nekada ugledni pomorski kapetani koji su nastojali preteći vrijeme da bi vječno živjeli. Njihov boravak na Svetom Đorđu govori da su izgubili trku sa vremenom i to ne samo oni nego i grad u čijem predgrađu stanuju.
Gledaju mrtvi kapetani propadanje palata, crkava, kuća, tvrđava, čardaka i odlazak iz Perasta. Ne mogu plakati, dolje u grobovima, sve kuće peraške sada su bez čeljadi. U sahranjenom gradu nema više sahrana a najgore je kada u jednom mjestu nema ko više umrijeti.
Preskočićemo istoriju ostrva i šta se sve dešavalo oko njega od antičkog doba do dana današnjeg, kako je rimski papa imao želju za njim, ostavićemo to za drugi put… A ono po čemu je ostrvo poznato je i tužna ljubavna priča…
Prave opasnosti po stanovnike ostrva i crkve Svetog Đorđa počele su u septembru 1812. godine kada su Francuzi, ne tražeći odobrenje opata Vicka Mazarovića, Peraštanina, zauzeli ostrvo. Njihov komandant bio je odobrio opatu da može izvršiti berbu grožđa i ostalih plodova koje su sveštenici ovdje imali. Francuzi su odmah na ostrvu postavili bateriju čije su cijevi usmjerili u pravcu Veriga. Počeli su i gradnju bedema oko ostrva sa južne i jugozapadne strane do samostana te sa jugoistoka do crkvene kapele.
Peraštani i francuska posada na ostrvu očekivali su dalji razvoj događaja jer je bilo očito da to nije kraj rata. Kada se 13. oktobra 1813. godine pojavila pred Herceg-Novim engleske fregate ”Baccante”, Peraštani, čije su simpatije bile na strani Engleza, u odnosu na omrznute Francuze, pobunili su se skupa sa građanima Dobrote, Prčanja i Risna.
Četa peraških građana borbama vičnim zauzela je tvrđavu sveti Križ, na dominantnom vidikovcu iznad grada. Komandant napada Alojz Visković proglasio je za zarobljenika zapovjednika posade Tschermella. Peraštani su u zank uspješnog zauzeća i završetka ustanka protiv Francuza istakli na tvrđavi englesku zastavu.
Kada je komandant ostrva i utvrđenja Svetog Đorđa, Kaliman, saznao za to, odlučio je odmah da reaguje. Pismom datiranim ”Sveti Đorđe 13. oktobra 1813” obratio se načelniku opštine peraške, saopštavajući: ”znajući da imam posla sa osobama, koje poznavaju ratna prava i običaje, obraćam vam se da Vam saopštim, da uslijed događaja, koji su se danas desili, osjećam obavezu da otvorim vatru na mjesto i perašku tvrđavu i da u tu svrhu ispalim granate i zapalim barutanu pri utvrđenju, čime bi cijelo mjesto bilo izloženo katastrofi.”
Francuski komandant je još tražio, da bi se izbjeglo granatiranje, da se ”začepe topovi na tvrđavi i da mu se dostavi pismeno svjedočenje zarobljenih Francuza da je to stvarno učinjeno”. U protivnom, nagovijestio je Kaliman, otvoriće vatru.
Alviz Visković je takođe pismeno odgovorio da to neće učiniti jer je ”pobjedonosna vojska Frana II, cara austrijskog, već ušla u ovaj okrug zajedno sa pomorskom eksadrom Kralja Britanskog, njegova prijatelja i saveznika. Sva Boka se skupa sa nama digla na oružje, svoju odbranu. Mi smo zauzeli perašku tvrđavu da je predamo Njegovu Veličanstvu Austrijskom Caru”.
KATICA U MRTVAČKOM SANDUKU
Kada je došao do kuće nije ga na vratima dočekala draga i potrčala mu u susret. Škure su bile zatvorene, a svuda je bila zlokobna tišina. Obuzela ga je zla slutnja. Ušao je u kuću. Avaj! U mrtvačkom kovčegu bila je Katica. Saopšteno mu je da je ubijena topovskom granatom ispaljenom sa ostrva. Dok je ojađeni i izbezumljeni Ante ridao, ljudi su ga sažalijevali i ne sluteći da je upravo on slučajni, nenamjerni ubica.
Sljedećeg jutra pogrebna povorka, sa posmrtnim ostacima lijepe Katice, prošla je oko Perasta, a potom se čamcima uputila na ostrvu mrtvih – Svetom Đorđu. U prvom čamcu, po običaju, bio je sveštenik, a u drugom mrtvački sanduk. U jednom od čamaca tugovao je Ante, Katičin ljubavnik i ubica. Ljudi ga nijesu osuđivali nego žalili, jer su znali za njihovu ljubav. Katica je sahranjena na ostrvu u sumrak, uz zvuke pogrebnog zvona…
Već ranije, toga dana, francuski oficir bio je odlučio da ostane te noći na ostrvu sa svojom dragom i da je ne napušta. Skinuo je ”prokletu uniformu” i postao čuvar Katičinog groba i ostrva mrtvih. Postao je Fra Frane, jedini stalni stanovnik na mjestu gdje su obitovali samo mrtvi. Prolazile su godine. fra Frane je stario, ali njegova ljubav bila je i dalje “vruća”.
U to vrijeme počele su se dešavati promjene na ostrvu. Francuzi su iznenada otišli. Ostrvo je ostalo prazno i pusto. Prazan je ostao i stan njihovog komandanta Kalmaina koji je Sloviću izdao naređenje da otvori vatru na tvrđavu Sveti Križ. Nije se uselio u prazni stan već je noći provodio pored groba svoje drage. Stajao je tu i gledao zvijezde, očekujući da će se njegova stela uskoro sunovratiti i donijeti mu željenu smrt i darovati mir.
Uskoro su došli Englezi. Svoju fregatu ”Bacabte” usidrili su u blizini ostrva, na pola puta od ostrva Gospa od Škrpjela. Engleski mornari su se iskrcali na ostrvo i zapazili čudnog čovjeka. Nijesu ga dirali – već su bili saznali za njegovu sudbinu. Hranili su ga. Učtvio su mu se javljali, a jednog dana stigli su i sa kitom ljubičica koje su ubrali negdje na kopnu.
Poslije izvjesnog vremena Englezi su odnijeli topove, što su ih ostavili Francuzi na ostrvu. Bili su im potrebni za opsadu Kotora. Tada je odnešena i municija za njih. Pustinjak je ostao sam. Bio je čuo da su Peraštani, Dobroćani i Prčanjani tražili da se topovi ne odnose sa ostrva, iz straha da se time ne otvori slobodan prolaz eventualnim budućim napadačima iz pravca Veriga. Tražili su da se još više naoruža ostrvo – tvrđava.
Engleski komandant ih nije htio poslušati i tako su topovi odneseni. Među njima bio je i onaj iz koga je Ante pucao. Dobro ga je poznavao. Na njemu je crnom bojom ucrtan veliki krst.
Ante Slović bio je, rekosmo, zadugo jedini stanovnik ostrva Sveti Đorđe. Društvo su mu pravili samo mrtvi. Ponekad bi navraćao opet Vicko Mazarović da obavi svoje opatijske – svešteničke dužnosti. Kada bi došao donio bi pomoć nesrećnom pustinjaku koji ništa nije tražio, ali je zato cijeli dan molio za spas duše njegove Katice i ostalih stotina Peraštana, čije su duše bile na ostrvu. Stizali su, u to ratno vrijeme i Peraštani, naročito na dane Svetog Benegdikta, Svetog Đorđa i Svete Marije da se poklone sjenama svojih predaka. Javljali su se pustinjaku i ukazivali počast grobu u kojem je počivala Katica. To su činili radi nje, ali i u znak poštovanja prema čuvaru njenog groba…
Druge decenije pretprošlog vijeka ratnih vihor još je bijesnio. Smjenjivali su se osvajači, a svaki od njih želio je vječno tu ostati. Ipak, otišli su.
Peraškom pustinjaku stigla i božja pomoć
Prolazile su godine. Bivši francuski oficir Ante Slović, alijas Fra Frane, stario je na ostrvu, boraveći u porušenom samostanu Svetog Đorđa. No, tragičnu ljubav prema Katici nije mogao zaboraviti. Na njenom grobu je uvijek bilo cvijeće, a noću gorjela svijeća, bez obzira na doba godine, ili vremenske prilike.
Peraški pustinjak brinuo je i o ostalim grobovima na ostrvu, čije su duše bile njegovi jedini drugari. Uređivao je i održavao groblje, a starao se i o drveću i čistoći ostrva. Zasadio je i nove čemprese…
”VOZI KAO FRA FRANE”
Nije, međutim, mogao obezbijediti, u pravoj pustinji na ostrvu, koje okružuje more, sve što je bilo potrebno mrtvacima. Trebalo je ovom nesrećnom čovjeku ulja i ostalih potrepština da bi uvijek noću gorele svijeće na grobovima mrtvih za dušu pokojnika koji su bili našli mir na ostrvu nasuprot Veriga odakle su, u to vrijeme, često dolazile nesreće.
Jedina njegova veza sa kopnom bila je mala barka koju su mu poklonili Peraštani. Kao rođeni ostrvljanin, sa Cresa, bio je dobar veslač i odličan poznavalac ”ćudi vremena” i ponašanja mora. Tačno je znao kada se može uputiti čamcem ka Peratu, ili obližnjim mjestima. Peraštani su govorili ”vozi kao fra Frane”. Čak i u vremenima najvćeih nevremena njegova trošna barka, izlijepljena katranom, bez teškoća je savlađivala jake struje u Verigama i suprotan vjetar.
Fra Frane je često obilazio Perast tražeći pomoć za održavanje groblja. Trebalo mu je i mnogo svijeća u dane Božića, Uskrsa, posebno Dana mrtvih. Slobodno ulazio u kuće, bio je drag Peraštanima, koji su patili s njim zbog njegovog neprobola. U početku su ga nagovarali da napusti ostrvo i živi kao ostali ljudi, ali su odustali kad su shvatili da je ljubav jača.
Često je čamcem stizao do mjesta u Hercegnovskom i Tivatskom zalivu, ne vodeći računa o vremenskim prilikama, a spas duša mu je bio važniji od svega, pa i njegovog života. Njegova barka bila je istih godina kao i on, sva zakrpljena katranom, što ju je činilo znatno težom.
Dok je veslao protiv jakih struja i vjetrova Peraštani su strahovali za život nesrećnog pustinjaka. Posmatrali su ga sa svojih prozora, dok je u nevremena njegov čamac “letio” ka ostrvu, boreći se sa naoko nesavladivom prirodom. Ono što nije moglo više bokeljskih obučenih pomoraca mogao je starac, sam. U tim kritičnim trenucima, kada bi vidio da ga priroda nadjačava, Fra Frane bi spustio vesla, prekstio se, pomolio Bogu i pozvao duhove mrtvih:
– Ajmo ća! Marko, Pero, Krsto, Vicko, Andrija i ostali. Ajmo ća, složno! Ćapajmo vesla. Složno agvantajmo! Pomognite mi da bi i ja vama pomogao i zapalio vam svijeće nad glavama!
Prozivao je imena ljudi čiji posmrtni ostaci počivaju na groblju. I tada bi mu duhovi onih koji su nekad bili vješti pomorci priskočili u pomoć i tako bi pustinjak stigao do svoga skrovišta… Da ne bi valovi razbili trošnu barku, izbacili bi je desetak metara od obale, na potpuno bezbjedno mjesto, van domašaja valova.
Narednog dana, kada bi Peraštani došli na ostrvo da vide što je bilo sa pustinjakom, čudili bi se otkud starcu tolika snaga da preživi. Onda bi shvatili da mu pomaže Svevišnji i duhovi peraških pomoraca, sahranjenih na ostrvu.
Katkad bi poneko navratio na ostrvo i razgovarao sa nesrećnikom, donio mu hrane ili u jesen odjeću za zimu…
Jedne noći Paraštani su primijetili da na ostrvu nema upaljene svijeće. Ujutro su, po jakom jugu, stigli na otok. Kraj Katičinog groba našli su Fra Frana mrtvog. U starčevoj ruci nalazila se cedulja sa posljednjom željom: ”Sahranite me ovdje, da i mrtav budem sa Katicom!” Peraštani su mu ispunili tu želju. Od tada uz zid crkve stoji grob koji nema natpisa. U njemu počivaju peraški Romeo i Julija.
Autor teksta je Tomislav Grgurević – a ovaj tekst prenosimo kao sjećanje na jednog divnog čovjeka koji je svoj život posvetio Boki, njenim običajima, ljudima i novinarstvu.
