Grad Bar je jedini grad u Crnoj Gori koji se nalazi na dvije obale – Jadranskoj i Skadarskoj, grad pun istorije, legendi i priča. U istorijskim zapisima grad se prvi put pominje u IX vijeku, i to pod imenom Antibareos. Rimski izvori, koji će se tek kasnije pojaviti, ga pominju kao Antibarum, a slovenski kao Bar. Krajem 19. i početkom 20. vijeka počelo je na obali mora, ispod brda Volujica, da se formira naselje koje je 1908. godine dobilo ime Novi Bar. Prije toga, ovo mjesto se zvalo Pristan, po nevelikom pristaništu koje je odavno postojalo. Preko tog pristaništa nekadašnji Bar, današnji Stari Bar, podignut četiri kilometra od morske obale… Poznate su legende i priče iz Bara, priča o Vladimiru i Kosari, kažu da je to najstarija i najromantičnija priča kod južnih Slovena…

Mi vam ovaj put donosimo legendu o vilama…

Legenda o vilama, vilinim parama i vilinoj pećini, vezana je za lokalitet Asprice, na padinama
Sutormana, u kamenitoj, vodom i šumom bogatoj gori iznad Bara.

Vile su živjele posvuda po planinama, a njihovo pravo sjedište bila je jedna pećina, koja se po
njima i zove Vilina pećina – vrlo nepristupačna, u stijeni ispod sutormanskog vrha Lonac. Po narodnom predanju nikada niko nije uspio ući u tu pećinu osim Iva Dragišića iz Limljana (u XIX. v). Po njegovom kazivanju nasljednicima, kada se spustio u pećinu pomoću konopaca pričvršćenih za stabla, u prvom dijelu pećine nalazila se okrugla kamena klesana trpeza, kamene naćve i pribor za jelo, a u drugi dio pećine nije uspio niti smio ući jer su ga vile upozorile da to ne čini kako ne bi prokletstvo palo na cijelo selo.

Legenda kaže, a stanovništvo prepričava s koljena na koljeno, da su lijepe i marljive vile rado
pomagale osakaćenim, usamljenim i svim nesrećnim ljudima, završavajući noću poslove koje
oni nisu uspijevali ili umjeli obaviti. Vile su ljudima davale savjete, korile ih i tješile, nadgledale mnogobrojne sutormanske izvore i studence, svetile se i jasnim znacima upozoravale nepoštene i neiskrene, drugovale sa čobanima i čuvale stoku.
Pripovjeda se da je jedne prilike, jedna vila, pri povratku od čovjeka koji je živio sam, a ona
mu pomagala u pripremanju hrane, bila viđena od strane nekih mladih seljana, zbog čega su
vile, koje po narodnom vjerovanju ne smiju biti viđene ljudskim okom, danju i među
narodom, odlučile da napuste taj kraj i svoju pećinu.
Viđena vila tada je rekla: “Tako nam 365 sutormanskih izvora, mi više ovdje mjesta
nemamo!”. Odlazeći vile su za sobom ostavile i svoju planinu i svoju pećinu.

Ipak, nisu htjele da ih narod tog kraja pamti po zlu nego po dobrom. Odlazeći, za sobom su
bacale viline pare, ostavivši u amanet da svakoga ko bude prolazio tim putem a pronađe
makar jednu vilinu paru, prati sreća u životu.

Nije lako uočiti i pronaći viline pare, a ni do sreće lako stići.
Pored neobičnog i nezaboravnog doživljaja, izazova da se pronađe po neka vilina para, izleta
u istoriji legendi, lokalitet na kojem se nalaze viline pare i vilina pećina je vrlo atraktivan,
bogat brojnim vodotocima, bujicama i izvorima koji liječe, sa vazduhom čiju vrijednost
obogaćuju očuvane bukove i hrastove šume na Sutormanu.