Avgustovsko subotnje jutro bilo je mirno. Iz asfalta je izbijala akumulirana vrućina i grad mirisao na ljeto na izmaku, a mi smo išli lagano preko mosta Kapadžića i Bostana ka Cvijetinom brijegu. Na kraju krivudavog sokaka nadomak pruge kao uspomena na stara vremena nalaze se tri kovačnice. Među njima je i radionica Nijazima – Zika Alkovića, jednog od posljednjih podgoričkih kovača.

Dok se grad lagano budio iz sna, iz Zikove kovačnice čuli su se zvuci udarca čekića. Mnogi kovačnicu zamišljaju kao mračnu, zadimljenu prostoriju u kojoj vrelina peče oči. UZikovoj radionici je čisto, prozračno i sve je na svom mjestu. Kovačnica je sva u kamenu, sa masivnim drvenim gredama i uredno postavljenim alatom. Imali smo utisak da smo u nekakvoj konobi, a ne u kovačnici. Sa zidova pažnju plijene i nekolikeumjetnine, među kojima se izdvajaju drvena skulptura žene koja kleči i bakarni grb Socijalističke Republike Crne Gore.

Ziko nas je spremno čekao i dobrodošlicu poželio uz čašicu studene rakije uz koju je priča sama potekla.

• Ja sam četvrta generacija podgoričkih kovača. Ovđe smo od 1949. godine, kada smo se prebacili sa starog mjesta, nadomak hotela „Crna Gora“. Tadašnjim vlastima su smetali kovači u centru grada, pa su nas premjestili na tada daleku periferiju – kraj Cvijetinog brijega. Od tada malo je koji gradonačelnik znao đe smo, priča Alković koji, kako kaže, nikad ne bi postao kovač da nije bilo onih zlosrećnih devedesetih godina prošlog vijeka. U to vrijeme radio je na željeznici u sektoru održavanja signalizacije.
• Jednog dana došao sam kući i supruga me pitala je li bila plata. Stavio sam na sto kesu sa kilom kobasica, svim što sam za platu od pet maraka mogao da kupim. Trebalo je nas četvoro da živi od toga. Onda sam počeo da radim kao kovač, jer sam kao mali učio od oca taj zanat i stalno mu pomagao, prisjeća se Alković početaka rada.

Posao kovača nije nimalo lak, ali Ziku teže pada što nema pomoći i volje da se stari zanati održe. Ono što je svuda normalno, kod nas, izgleda, nije.

• Zapostavljanje zanata i zanatlija od strane države traje dugo. Moj sin neće da se bavi kovačkim zanatom, već je završio školu za kuvara. Možda bi i on bio kovač kao njegovi preci kada bi država i opštna stipendirala zantlije, ali to kod nas nije slučaj. Stari zanati ne donose sigurnost. Mi imamo samo ono što zaradimo. Na zapadu je zanatstvo zaštićeno i ima podršku države, pokrajina i lokalnih zajednica. Prije osam godina država je dobila grantove od Evropske Unije u visini od 300 hiljada eura za projekat očuvanja starih zanata. Đe su i kako potrošene te pare, ja ne znam, ali znam da meni niko nije ni vreću ćumura donio, sa gorčinom u glasu priča Ziko.

Vremena za sjeđenje nema puno. Ziku u 10 sati dolazi mušterija da preuzme dlijeta koja je ostavio da se prekuju i naoštre. Stari majstor podgrijava ugalj i parče željeza stavlja u oganj. Umjesto mijeha tu je električni ventilator koji za čas usijava žar. Nedugo zatim Ziko kliještima vadi parče metala, donosi ga na nakovanja i snažnom desnicom diže teški kovački čekić. Zvonki udarci čekića odjekuju mahalom, a razgovor za trenutak prestaje. Nakon par udaraca kovač vraće metal u oganj. Nazdaravljamo još jednom lednom lozovačom i nastavljamo priču.

• Želja mi je da okujem Satkulu. Na vrhu imaju četiri velika otvora kroz koji ulaze golubovi. Želja mi je da mi Opština dozvoli da to okujem, da mogu jednog dana unučadima da kažem da sam ja to radio. Za tako nešto koristio bih tradicionalni „podgorički plet“. Svaki region ima svoj stil, pa na Kosovu ili u Boki postoje razlilčite stilovi, u zavisnosti od toga koja je umjetnost imala presudan uticaj na zanatlije. Treba iskoristiti moje umijeće dok sam živ, jer kad ja batalim s poslom više neće biti kovača u Podgorici, priča Alković koji je svojim radovima „okitio“ cijelu Crnu Goru. Radio je za mušterije na Svetom Stefanu, Kotoru, Budvi, a dosta i po sjeveru zemlje. Najmanje je, kako kaže, radio u Podgorici, jer su ga nekako uvijek zaobilazili.

Stari majstor tvrdi da u Staroj Varoši nema kapije da valja, ili da je neki balkon okovan kako treba. To što je urađeno nema veze sa podgoričkim stilom. Prisjeća se kako mu je prijatelj iz djetinjstva Nikola Antić, proslavljeni košarkaš i trener, tražio da mu napravi zaštitu za balkon za stan u Parizu. Pokazao mu je fotografiju kako zaštita treba da izgleda i Ziko je morao da napravi identičnu.

• Tamo ne možete da stavite što vam pane na pamet, već mora da se zadrži ambijentalna cjelina i izgled koji je odobrila neka stručna služba, kaže Alković.

Sa nostalgijom se Ziko prisjeća starih vremena kad je cio grad živio kao jedna velika porodica. No, od toga je malo što ostalo. Promijenio se grad, promijenili se ljudi. Nema više kultnih mjesta kao što su hotel Crna Gora i Kino Kultura.

• Fale mi ta mjesta. Svi mi nosimo lijepa sjećanja na ta vremena. Nema toga Podgoričanina koji nije đevojku izveo u bisokop ili na kolače u hotel Crna Gora. No, simbola stare Podgorice svakim danom je sve manje. Stara varoš je puna objekata koji se ne uklapaju u istorijsko jezgro. Mi smo Staru varoš nepovratno izgubili. I,nažalost, skoro ništa se ne radi da bi se njeni posljednji ostaci sačuvali. Ja sam mogao moju radionicu da ozidam od blokova i da bude gotova za par dana. Ali sam želio da ona ima izgled starih kovačnica, pa sam doveo majstora koji je cijelo ljeto zidao. Ja sam po najvećem žaropeku na ledini ispred kuće kovao dok radovi na kovačnici nijesu bilo gotovi. No, vjerujem da će nekome i ova radionica smetati i da će je jednog dana sruštiti. Kad su mogli da sruše Kino kulturu, hotel Crnu Goru sigurno im neće bti problem da sruše i jednu kovačnicu, sa sjetom u glasu priča Ziko.

Danas je kovačnica veća atrakcija strancima nego domaćem stanovništvu.

• Dosta stranaca dolazi da vide kako kujem. Njime je to interesantno, jer ovakvo nešto su mogli da vide samo na televiziji. Da je sreće sve zanatlije terzije, kujundžije, krojači, slastčari… bili bi na jednom mjestu i to bi ljudima bilo veoma interesanto da dolaze da vide. Od toga svi imaju koristi. Svi turisti dođu da kupe neku sitnicu, popiju piće, nešto pojedu… Te pare ostaju gradu. A ako nemamo što da im ponudimo, oni samo produže i pare potroše neđe drugo.

 Iz Mašinske škole kod Alkovića su dolazili profesori da vide proces kovanja. Međutim, srednjoškolci iz stručnih školane dolaze nikad. Ziko se nada da će se to promijeniti jer bi rado naučio nekog mlađegvještini koje se generacijama prenosila u kući Alkovića.

• Nastavnici iz osnovnih škola dovode djecu da im pokažu kovački zanat. Dolaze i vaspitačice sa đecom iz vrtića da vide kako izgledaju stare zanatlije. Ja im dođem kao neki divlji čovjek koji kuca u metal, atrakcija koju dolaze da vide.Ja im kažem „Đeco, ako ne budete učili moraćete da radite kao ja“, a oni se smiju, priča Alković.

Sa Zikom bi pričali ljetnji dan do podne, ali treba zaraditi ‘ljeb jer prazan stomak ne trpi puno priče. Obećali smo mu da ćemo s jeseni ponovo doći na čašicu razgovora i čašicu loze. Zarad starih vremena i generacija koje će ovu priču nekad čitati.

Nije sve na prodaju

Zikovu radionicu krasi stari bakarni grb Socijalističke Republike Crne Gore.

• Dosta ljudi je dolazilo i tražilo mi da ga otkupe. Sve sam ih odbio jer mi je to uspomena od oca. Ne bi ga da ni da mi kuću nude. Neke stvari nijesu na prodaju, kaže Ziko.

Na drugoj strani je drvena skulpura žene koja kleči i za koju stari kovač ima interesantnu priču. Navodno je to jedna od skultpura koje je radio proslavljeni vajar Ivan Meštrović.

• Jedan dan dođem kod komšije i vidim mu ispred kuće gomilu trupica, drveta, dasaka, greda i cirkular spreman za rad. Pitam ga što to čini, a on veli da sprema drva za potpalu. Među svim tim materijalom naiđem i na ovu skulpturu žene. Pitam ga da li će da mi je da i donesem je u radionicu. Više puta su dolazili i tražili mi da je prodam, ali nijesam htio. Ovđe je našla svoje utočište i dok je kovačnice i ona će biti tu, priča Ziko.

Autor : Leka Dedivanović

Preuzeto sa : novinepodgorice