Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.
Podogrica je jedan od rijetkih gradova u regionu koji se može pohvaliti da na njegovoj teritoriji teče 6 rijeka : Morača, Ribnica, Cijevna, Mareza, Zeta i Sitnica.
Svaka rijeka svojim tokom donosi i onu ljepotu mostova koji spajaju obale grada. U pjesmi Ljubomira Đurovića opjevani su mostovi na Morači, pa ćemo naš pregled početi od njih.
Počećemo od onog kojeg više nema, onog čije je ime ostalo i sjećanja na njega.
Najpoznatiji gradski most je svakako u narodu poznati Vezirov most, a koji se zove Most Vaka Đurovića. Dugo je Vezirov most bio jedini koji je premošćavao Moraču u njenom donjem toku. Predanje govori da je od plijena sakupljenog u prvoj pohari Kuča, skadarski paša Bušatlija odlučio da sagradi most koji će olakšati put od Skadra ka Hercegovini.
Izgradnja mosta trajala je dugo. Do danas je ostala upamćena priča o tome kako su neimari kreč za zidanje umjesto vodom, gasili jajima i mlijekom. Saznavši da radovi sporo napreduju, bijesni paša je pozvao graditelje da mu objasne zašto kasne. Majstori su mu objasnili da će most sagrađen po njihovoj zamisli duže trajati, jer mlijeko i jaja čine kreč kvalitetnijim.
Treba čekati sedam godina da kreč odstoji i tek nakon toga možemo da počnemo da zidamo, pravdali su se majstori. Paša je bio ljut zbog tolikog otezanja, ali je morao da se pomiri sa odlukom majstora. Godine su prolazile. Most je polako, ali sigurno spajao kanjon Morače. Nakon što je postavljen posljednji kamen most je zablistao u punom sjajnu. Vitak luk, visok oko 20 metara nadvisio je rijeku.
Most je imao i dvije kule u kojima se nalazila naoružana turska posada. Kapije na kulama noću su zatvarane kako bi se spriječio upad Crnogoraca u okolinu grada. U toku oslobodilačkih ratova 1876/78. most je bio neznatno oštećen. Nakon oslobođenja Podgorice od Turaka, most je renoviran, a kapije koje su ga obezbjeđivale bile su srušene. Poznato je da most nekoliko puta miniran još u vrijeme Petra II Petrovića , pa i kad se Austrougarska vojska povlačila, a odolio je I velikoj poplavi 1906.godine…
U periodu između dva svjetska rata Vezirov most je i dalje služio namjeni, iako je nizvodno, kod ušća Ribnice u Moraču bio sagrađen željezni most.
Nakon ostupanja njemačkih jedinica iz Podgorice 1944. Vezirov most je miniran, ali nije bio znatno oštećen. Međutim, prilikom rekonstrukcije nije zadržan njegov provobitan izgled, pa je Podgorica izgubila jedan važan kulturnoistorijski spomenik. Danas o ljepoti zadužbine skadarskog vezira svjedoče samo gravure, crno bijele fotografije i stari zapisi.
