Nataša Žurić : Brskovski groš u suzi Evrope

Ja sam, Autarijat, plahovita gorooko. Ilirski potomak. Napuštam tvoje doline. Ostaj poput suze, moja krv ti ostavlja ime. Budi Tara! Budi suza! Odlazim! Rimljani će zapaliti vatre na tvojim obalama. Rimljani će se pojiti tvojom snagom.

Omrači se nebo. Krv, vihor ratnika, ukriše plač novorođenčeta.

Ko si?

Ja sam,  Autarijat, plahovita gorooko. Ilirski potomak. Napuštam tvoje doline. Ostaj poput suze, moja krv ti ostavlja ime. Budi Tara! Budi suza! Odlazim! Rimljani će zapaliti vatre na tvojim obalama. Rimljani će se pojiti tvojom snagom.

Mnogi će gaziti tvoj mir. Vojske će proći. Mnoga plemena će naći utočište. Prolaziće vjekovi. Na tvojim obalama, ponići će grad.  Njegova sudba preći će u legendu. Ratovi, glad, kuga, vatra, potop! Sve je to zacrtano u njegovoj iskri. Budi strpljiva, dok ga tvoja svježina, privije na njedra. Zbogom ostaj, gorooka.

Potekoh. Mutna, nabujala, udarajući u obale. Ispratih zadnjeg Ilira. Postah čuvar.  Čekam vrijeme. Čekam sve najezde, seobe, ratove. Tečem, kroz istoriju. Čekam vakat tvog rođenja.

Grob. Vrijeme. Svjedok.

Rimska imperija ostavi pečat u mojoj dolini. Njegova nadgrobna ploča ćutnjom čuva rimske naseobine u ravnim Poljima. Latinski jezik ureza svoja slova. Nadgrobna ploča osta da govori, o Vlasima stočarima, o njihovim  stadima. Napajahu ih mojom bistrinom, dok se mračilo, a, vatre su gorjele niz moje lugove. Tekla sam.

Vrijeme je čekalo. Čekalo je rođenje tvojih predaka. Čekalo je sudnji dan.

Sedmi vijek dovede Slovene. Moja plahost zastade. Osjetih grč. Tvoji preci, nastaniše moja njedra. Vijekovi počeše da se množe. Župa poniknu, dok tekoh tiha, a, vijekovi se umnožiše u snjegovima, oteklim mojim virovima.  Nabujah od  imena, tvog praoca. Brskovo, odjeknu niz moj kanjon, poput munja koje sasijecaju plamom beskraje.

Trinaesti vijek. Mrak. Moja bistrina se muti pred najezdom mračnih sila.  Čuje se metež. Odjekuje kamen, dok se niže jedan na drugi. Vješte ruke ga zidaju.

Gledam zdanje. Gledam tvoj početak. Sve sam bliže tvom rođenju.  Kralj Uroš sazida svoje utvrđenje, u istom ataru đe bi župa, đe prvi Sloveni nađoše konak, izvidaše rane. Utvrđenje bi, ne više nego li stotinak metara. Dovoljno za zveket. Dovoljno za tvoje rođenje. Okolo, brdima, koja su se prelijevala u mojoj bistrini, narod, koji ne nađe mjesta u utvrđenju, sagradi brvnare. U samo utvrđenje najezdiše Sasi. Njihove vještine otvoriše rudarska okna. Brskovo je šumjelo, granalo se, narastalo, dok sam plaho zastajkivala pored trgovačkih karavana. Dubrovčani, Kotorani i Mlečani, donosili su raznu robu, so, vino, tkaninu. Mirisali su na daljine, na more, na druge običaje. Upijala sam plaha i razigrana njihove mirise, dok se mjesec naslanjao na pleća poslednjih trgovaca, koji razmjenjivahu robu, unutar utvrđenja. Uroš nije zastajkivao u svojoj vladavini. Dok su Sasi otvarali rudarska okna, on osnova kovnicu novca. Srebro, po finoći ravno mletačkom mapatanu, zacakli se. Odjeknu zveket. Prvi Brskovski groš nadjača moj šum. Ostah tiha u njegovoj ljepoti, krstu, maču,zastavi, koje su ga krasile.

Utišah se. Groš donese promjene. Brskovo dobi carinu, veza sa Dubrovnikom uslovi otvaranje konzulata i katoličke crkve. Jezerski put ( Via jesera) , spoji Dubrovnik- Trebinje- Nikšić. Krak mu se pruži preko Šavnika I Drobnjaka, a, drugi, preko Brskova , niz donje Polimlje. Najbolji rudari Evrope, gaziše moju plahost, žuriše mojim obalama. Svi su htjeli u Brskovo. Grad kovanog novca. Otkrivam ti  tajnu, povjerenu u jutrima kada je Zornjača nestajala, a, rudari uz pjesmu silazili u srce zemlje, tajnu o brojnosti. Tvoji preci brojnošću nadjačaše ondašnji London. 40 000 stanovnika, pilo je vodu sa mojih skuti. Bar jednom je njihova ruka zagnjurila u moje talase, umila se mojom bistrinom, napojila mojom hladnom svježinom.

I Uroš se umi mojom istrajnošću, kad je stolovao u Brskovu. Sazda karaule, sa kojih su ga, hrabri ti preci branili. Umirali su. I neće umiranja stati u tvoju odbranu, u odbranu tvog rađanja, tvog opstanka.  Šumjela sam jače nego ikada. Opominjala, udarala u obale. Najezda drugih naroda, donese ratove, ratovi kugu. Ćutala sam tada. Plašila sam se, da nikada se nećeš roditi.    Četrnaesti vijek dođe kao vatra, kao gnijev. Otvaranje novih rudnika, dovede nove narode. Kuga zavlada. Ni moja svježina nije mogla otrgnuti pretke ti iz njenog stiska.  Brskovo nesta.

Zacviljeh. Moja plahost se razliježe. Urošev glas odliježe niz moj kanjon, MOJ KOVANI NOVAC, MOJ KOVANI NOVAC.

Zveket srebrenjaka, odjeknu, budeći moju plahost, koja poletje niz kanjon, niz usjeke, niz Đavolje

Lazi. Odjekivah Uroševim riječima. Izdisah svoje virove, u jecaj, dok se rodi,TI, tako ugnijezden između mojih obala. Rodi se MOJKOVAC. Sva umiranja tvojih predaka, ostaše među mojim kamenjem. Gaziš ih mirom, ljepotom.

Mjesto gdje poniknu zvalo se Požar. Mitovi jezde iznad mojih talasa. Neki šapuću da si se rodio od Mojkića, neki da si narastao nakon potopa. Kako god, ti si mit, mit je u tebi. Odabran si da postojiš, da zbunjuješ svojom ljepotom, svojom legendom. Tvoja tajnovitost je tvoja snaga, tvoja snaga je tvoja hrabrost, tvoja hrabrost te čuva umiranja.

Otomansko carstvo te neće poštedjeti. Rat, kuga, otimanja, paljenja, rušiće tvoje jezgro. Legenda koja te porodi, ostavi te meni, da te štitim. Mnogi stočari stada napojiše, oteše te gladi. Oporavljaš se, iznova. Bivaš poput raskršća, na kom bi svi da nađu svoj put, dok ja tečem.

Umiriše se vremena, ali, ne zadugo. Legenda ti je ostavila nove ratove, krv, umiranja, slavu. Odolijevaš, dok ti se grudi raspuknuše na Bojnoj Njivi. Krvavi Božić. Mojkovačka bitka te još jednom uvede u legendu. Ono što se zapisa pod zveketom Brskovskog groša, ostvari svoje zavjete. Svijet zna za tebe. Tvoji preci miruju pod mojim kamenjem. Serdar Janko Vukotić, povede crnogorsku vojsku u boj. O, kako sam ti jadna zavijala te noći. Led se lomio od mog krika, dok su padale tvoje oči, tvoje ruke, tvoja njedra. Krv poteče niz snjegove.

Nisi dopustio da legenda zamre. Sazdao si crkve, hramove. Manastir Svetog Đorđa u Dobrilovini, jedan od najznačajnijih kulturno- istorijskih spomenika, udaljen od tvog jezgra 25km, u pravcu Žabljaka. Gradio si dalje. Crkva svetog Arhangela Mihaila u Štitarici. Crkva Blagovijesti u Poljima. Crkva Trojana u Prošćenju, Slatina. Sačuvao si vjekove u njoj. Crkva svete Petke- Ružica, na Sinjavini. Danas se tu okupljaju tvoja čeljad, dolaze i drugi, iz raznih gradova, tu su I brđani. Igra se, pjeva, slavi se.  I nisi stao. Sagradio si Hram Hristovog roždevstva  u svom jezgru . Crkvu svetog Prokopija u Lepencu.

Vremena, iscrpiše moju snagu. Dođe novi rat. Svjetski. Šljemovi zagnjuriše u moju plahost. Krv se razli mojim suzama. Mnogi junaci proslaviše tvoje ime. Za sve koji su te rodili, za sve koji su te čuvali, za sve koji dolaze u tvoje okrilje. Mnoga imena ostaše uklesana, sedam narodnih heroja, borci, rodoljubi. Svi padoše pod moje kamenje, uđoše u legendu, donesoše ti slobodu.

Ja i dalje tečem. Čuvam te. Posmatram tvoja djela. Nisi zaboravio ni jednu kaplju krvi koja se prolila za tvoje ime. Podigao si spomen obilježja. Ponikla je Grotulja, ponikao je Bijeli spomenik  iznad mostova koji natkriliše moje skuti, Bojna Njiva, Mjedeno guvno, spomenik palim borcima NOR-a.

Razvijao si se, granao.  1955. godine, izrastao si u opštinu, spajanjem Polja iz sreza kolašinskog, i dotadašnjeg Mojkovca iz sreza bjelopoljskog. Otvorio si fabrike, škole, kulturni centar, dom zdravlja. Dao si im imena heroja. Nijesi pustio da padnu u zaborav. Grad je oživio. Ulice su u četrnaest časova, svakog radnog dana u nedelji, bile preplavljenje rijekom radnika. Iz kruga  kombinata drveta, izdizao se dimnjak. Sjećao si se svog praoca. Dao si ime rudniku po njemu. Rudari su ulazili u okno Brskova. Bio si tako živ. A, ja sam mirno tekla. Ponosna. Gradio si.

43- i godine, gajiš tradiciju Mojkovačke filmske jeseni. Odabrani filmovi, vrsni glumci, režiseri, scenaristi, posjetiše tvoju tihost, tvoj mit.

Starom mostu kojeg neimari sagradiše, ne plašeći se moje plahosti i spojiše moje obale, rekonstruisao si i pridružio mu novi most. Sada stoje, kao krila sokola, u zagrljaju Bjelasice i Sinjavine.  Njegov vis ljeti oživi. Hrabrost I mladost izvode skokove sa njega., a ja, ja tečem. Radujem se svakom tvom uspjehu.

Tvoja okolna sela, Podbišće, Polja, Bistrica, Prošćenje, Lepenac, imaju svoje škole. Prestižna nagrada “ Oktoih” , prethodnee godine je pripala tvojoj školi “ Aleksa  Đilas- Bećo” . Iznjedrio si mnoga, slavna imena, doktore nauka, književnike, sportiste, glumce. Slavila sam zajedno sa tobom.

Na tvom Trgu, spomenik serdaru Janku Vukotiću, čuva od zaborava tvoju slavu. Turisti rado dolaze u tvoje okrilje. Bjelasica, Sinjavina, nude svoju raskošnu ljepotu. Stojiš kao utvrđenje Uroševo, granajući se ka Jadranskom moru, ka Cetinju, ka Podgorici, Kolašinu, Žabljaku, Pljevljima, Bijelom Polju.

A, ja tečem. Tražim mog Autarijata na zenitu, da mu predam mit o Tebi, Tvom rođenju, Tvom opstanku, kroz legendu. Moja suza, Suza Evrope, nosi tvoje ime niz kanjon, niz usjeke, odjekujući ehom Uroševog glasa… MOJKOVAC, legenda u legendi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *