U nizu divnih bokeljskih gradića, varošica i sela što su se poređali pored mora kao mirne biserne školjke – Bijela zauzima bez sumnje najljepše mjesto. Njeno krivudavo žalo, koje se na mjestima duboko uvuklo u more, čini divne rtove i tihe uvalice, daje joj najljepše plaže u unutrašnjem zalivu, koje iz godine u godinu imaju sve više i više posjetilaca. Male uvalice sa jednolikim kućama od klesanog kamena, ispod kojih more nemirno treperi od sunca po čitav dan, pune su, za vrijeme sezone, masom ljudi, žena i djece, preplanutih i opaljenih južnim suncem. Sa ovog krivudavog žala, koji se bliješti od sunca i mora, kreće se za vrijeme sezone čitava flota jedrilica, čamaca i sandolina, nakrcanih veselim kupačima, po zalivu koji se razliježe od njihove bezbrižne pjesme i vike.

Postoji više legendi o nastanku Bijele, a ovom prilikom predstavićemo dvije koje su objavljene u knjizi “Bijela estetsko-istorijski prikaz” autora Maksima Zlokovića iz 1937.godine.

Davno, prije mnogo vjekova, na ovom mjestu postojao je grad sa mnogo crkava i zvonika, starih dvorova punih zlata i srebra. Grad je bio opasan jakim bedemima i imaše troja vrata. Seljaci, koji su živjeli na obližnjem Orlovom Brdu, imali su velika krda ovaca, te su sa brda kroz naročiti žlijeb (gurlu) u grad spuštali mlijeko. U tom starom gradu, koji se zvao “Grad Sv. Petra”, postojao je sud, škole i razne druge ustanove. Grad je potonuo u more prilikom nekog velikog potresa, koji je nemilosrdno srušio crkve, zvonike i bogate dvorove, te se i danas u moru vide ostaci bedema toga grada. Danas vi to mjesto, gdje je potonuo ovaj stari grad, zovete Rake.

Istorija, međutim, kaže da je negdje u IX ili X vijeku postojao, na ovom mjestu, benediktinski manastir, koji je bio ograđen mnogim velikim kulama i jakim zidovima. Ovo nam jasno potvrđuje u svojoj rukopisnoj knjizi “Bove d’oro” opat benediktinskog reda Kotoranin Timitej Ćizila (Cisilla) koji u svome spisu naziva ovaj manastir “San Pietro in Alba”. Ovaj znameniti manastir, čije doba postanka ne možemo tačno utvrditi, po svome arhitektonskom sklopu, koji se vidi iz raznih kamenih figura, uzidanih na današnjoj rimokatoličkoj crkvici Sv. Petra, pripadao je tzv. longobardsko-vizantinskom stilu, koji u razdoblju od VIII do X vijeka vladaše našim Primorjem. Po ovom manastiru čitava Bijela se zvala, u ovo doba, “selo Sv. Petra” ili “Sv Petar in alba” ili “de campo”. Papa Kliment VI, u svojoj poslanici srpskom caru Dušanu Silnome, od 6 januara 1346 godine, preporuča mu crkve i manastire u njegovoj državi, te spominje i manastir “sancti Pietri de Campo”, za koji papa traži da se povrati kotorskom biskupu. Manastir Sv. Petra, prema mišljenju istoričara, postojao je sve do provale Mongola, koji su prilikom svoje strahovite najezde srušili ovaj stari manastir i sa njim skoro zbrisali svaki trag ove blistave prošlosti sela Sv. Petra. I ako ga opljačkaše Mongoli, ruševine su se manastira spominjale, po nekim istoričarima, sve dok ga Turci u XV vijeku potpuno ne sravniše sa zemljom, kao i sve okolne zgrade. Priča se da su monasi ovoga manastira učestvovali, 1166 godine, prilikom osvećenja obnovljene katedrale Sv. Tripuna u Kotoru.

Ovaj stari manastir, na čijim je ruševinama sagrađena mala rimokatolička crkva Sv. Petra i od čijeg je kamena sazidana velebna palača Zlokovića sa impozantnom avlijom, misli se da je bio velik te ograđen raznim kulama i pomoćnim kućama. Zato što je bio jako utvrđen, kao mnogi tadanji manastiri na Primorju, biće se u više slučajeva nazivao i grad, a otuda se u narodnom predanju Bijele i sačuvala ona legenda o ovome gradu. U zidu crkvice Sv. Petra uzidani su mnogi odlomci starog kamena sa naročitim ukrasnim figurama i pismenima. Po svemu se vidi da je ova crkvica ograđena ostacima jedne stare zgrade. Staro kamenje nije sretno poređano, da čini jednu cjelinu, nego ga je graditelj, odista ne poznavajući vrijednost istog, uzidao na raznim mjestima čitavih građevina. Prilikom iskopavanja temelja okolnih kuća nađeni su mnogi glineni predmeti i kameni obelisci, te razni sitni novci vizantiskog i rimskog porijekla. Još su nađene, prilikom sadnje okolnih vinograda, ljudske lubanje i kosti, što nam svjedoči da je na ovom mjestu, u to vrijeme, postojalo veliko groblje, po čemu se i čitav ovaj predio zove “RAKE”. Po pričama starih Bijeljanja nekad davno  vidjeli na morskom dnu, ispod toga zemljišta, razni kameni stubovi i komadi velikih ozidina. Sve nam ovo svjedoči da je nekada kultura, napredak i bogatstvo manastira, kao i sela Sv. Petra, bila na onoj visini, na kojoj se nalažahu manastiri i mjesta po svim naprednijim centrima duž naše obale…