U neposrednoj blizini Podgorice nalazi se kanjon Cijevne, jedan od najljepših u Evropi. Rijeka Cijevna izvire u Albaniji i duga je 58 kilometara, od čega je 32 kilometra njenog toka u Crnoj Gori. Kanjon “biserne suze Prokletija” proteže se od sela Seljce u Albaniji do Dinoše, nadomak Podgorice, odakle rijeka počinje da dubi uzak, krivudav kanal do ušća u Moraču. Kanjon je usječen u planinski masiv, dok je u ravničarskom dijelu rijeka korito usjekla duboko u tlo. Relativna visina između izvora i ušća iznosi čak 1350 metara.
Kanjon Cijevne sa svojom atraktivnom morfologijom, karaktersitičnom florom i vegetacijom i živim svijetom u cjelini zaslužuje posebnu pažnju sa gledišta zaštite prirode i prirodne sredine.
Nekada je kanjonom Cijevne išao karavanski put od Podgorice, kroz Malesiju do Gusinja, a odatle za Peć i Kosovo. Ovuda su prolazili trgovački karavani koji su nosili žito, pasulj, so i ostale namirnice. Zbog blizine granice i neistraženosti terena dugo su za ljepotu predjela znali samo čobani koji su čuvali stoku na padinama Bukovića i Šumice.
Ljepotu kanjona Cijevne nemoguće je sagledati odjednom. Za to treba i truda i vremena. Samo zaljubljenici u ovu rijeku znaju koliko treba znoja proliti kako bi Cijevnu vidjeli sa svake strane. Bilo da krenete uz rijeku ili ivicama kanjona preko Zatrijepča, nećete moći da odolite ljepotama ovog predjela. Štaviše, dobićete nevjerovatnu želju da je vidite i sa druge strane, iznova, ljepšu, neobičniju. I shvatićete da ste se zaljubili. Za cijeli život.
Odmah nakon Dinoše ulazi se u Cijevnin kanjon – remek djelo prirode. Nakon desetak minuta vožnje nailazimo na plažu Trgaja, omiljeno kupalište Podgoričana i stanovnika Malesije. Nekada je na Trgaji bio stari željezni most i nelikoliko mlinova. Od mlinova su ostale samo zidine, a most su prije obnovili mještani i iseljenici. Brojni Podgoričani, prije svega pripadnici mlađe generacije, sve češće dolaze na Cijevnu. Neki to čine jer nemaju novca da bi otišli na more, dok se drugi opredjeljuju za kupanje u Cijevni zbog čiste vode i pravog rashlađenja u vrelim ljetnjim danima koji su u Podgorici i njenoj okolini zaista nesnosni.
Kada se poslijeTrgaje za putite u dubinu kanjona ka granici sa Albanijom osjetićete svu ljepotu krajolika i netaknutu prirodu. Duž korita rijeke stijene se vertikalno uzdižu i putnik stiče utisak da će biti zarobljen u ovom raju. Poneka kuća ili improvizovani most od drveta ili sajli ne narušavaju ambijent. Na meandrima Cijevne brojni su ostaci mlinova. Stari se sjećaju da je nekad na rijeci bilo desetak mlinova. Danas su od njih ostale samo ruševine.
Nadomak granice nalazi se Mlinski vir, koji je ime dobio po mjestu na kojem je prema priči bio mlin u kojem su Zatrijepčani vjekovima mljeli žito. Nedaleko od njega, tačno između graničnih kamenova A14 i A15 nalazi se duboki meandar Fratarski vir. Naziv ovog mjesta vezan je za legendu. Naime, putem ka Gusinju išla su tri fratra, ali su ih u zasjedi sačekali klimenački razbojnici, opljačkali ih i ubili. Njihova tijela bacili su u rijeku, a duboki, zeleni vir od tada nosi ime po katoličkim svještenicima.
Zatrijebačka Cijevna je posljednje selo u Crnoj Gori. Na ovom mjestu nalaze se kuće Ujkića, a za ovaj lokalitet vezan još jedan međunarodni incident. Komisija za razgraničenje Crne Gore i Albanije davne 1912. godine na karti je povukla liniju koja će odvajati dvije države. Međutim, kada su došli na teren vidjeli su da do razgraničenja neće doći tako lako jer je trebalo da kuće Ujkića pripadnu Albaniji. Tada je granična linija duž desne obale pomjerena 565 metara uzvodno, a tako stoji i dan danas kao svjedok hrabrosti crnogorskih oficira.
Kod kuća Ujkića put se prekida. Mještani sa obje strane granice sa nestrpljenjem čekaju otvranje graničnog prelaza koji će omogućiti lokalnom stanovništvu da nesmetano prelazi preko granice.
Kanjon Cijevne definisan je kao spomenik prirode, ali bi zbog specifičnosti flore i faune trebao biti pretvoren u među državni nacionalni park. Uz prateće sadržaje kao u parkovima Lovćen ili Biogradska gora, ovaj park bi bio raj ne samo za turiste već i za stanovnike Podgorice. Na samo dvadesetak kilometara od grada oni bi imali priliku da uživaju u miru i tišini, nedirnutoj prirodi i ljepoti krajolika.
Piše : Leka Dedivanović
