Brda od pelina između dva svijeta

” Bez tradicije gubimo svoje korijene. A narodi koji ne čuvaju svoje korijene kroz vrijeme počnu da prihvataju tuđe kao svoje potirući tako sebe i ono što jesu. Na nama je da budemo dovoljno jaka karika između naših predaka i potomaka. Naša je dužnost da potomcima prenesemo poruke predaka kroz vaspitanje, priče i tako što ćemo njegovati svoju tradiciju”

Odavno neki roman nije izazvao  toliko pažnje kao “S one bande moje gore ” koji je posveta tradiciji, ljubavi i Crnogorki, kao i njegov nastavak “S ove bande moje gore” autorke Jasenke Lalović. U toku je promocija trećeg nastavka romana pod nazivom “Kastigulja” u Crnoj Gori, a iskoristili smo kratki predah autorke da porazgovaramo o trilogiji “Brda od pelina”…

“Dva svijeta, jedan do drugog, a zauvjek presječeni. Taman ka ulje i voda. Dzab ih miješaš. Vazda će se jedan od drugog razvojit.” 

Svako od nas ima desetine nekih neispričanih priča i baš mali broj ljudi se odluči da te svoje priče i sjećanja stave na papir i objave. Što je vas navelo da krenete u ovu uspješnu avanturu?

  • Ponekad je potrebno vrijeme da sazri ono što nosimo u sebi, a čega često nismo svjesni. To obično budu priče koji ostanu kao zapisi, koje se reflektuju kroz sjećanja i višestruka prepoznavanja. Njih, svakako, donesu neke kasnije godine. Što se tiče mog stvaralaštva, jednostavno se desio trenutak u kome je sve to počelo da kulja iz mene i završilo se tako što se prenijelo na papir. Hvala za ovo ’’uspješnu’’, nadam se da će vrijeme pred nama to potvrditi.

Dosta ljudi ima taj neki strah od okoline ili ono što bi se kod nas kazalo ” Što će ljudi reć?” , da li ste negdje imali taj strah kako će okolina reagovati?

  • Prije bih to nazvala strijepnjom koja proizilazi iz obzira prema čitaocima. Znala sam da je pred njima neuobičajen tekst, napisan u narativu, mimo svih književnih postulata. Takođe sam znala da nemam prava da bilo šta mijenjam u odnosu na ono što pamtim. Žene o kojima sam pisala zaslužiju autentičnost mimo prilagođavanja savremenim ukusima, koji su nažalost, nerijetko uglancani i površni.  Moja odluka da priča o njima ostane onakva kakvu pamtim, pokazala se kao prava. Valjda je to prepoznavanje onoga što jesmo i to je razlog zbog kojeg je čitalački odjek bio veći od onog što sam očekivala.

U vašim knjigama sva pažnja je usmjerena na crnogorku – ženu koja nosi taj teret odrastanja u jednoj čudnoj sredini gdje se nekad njeno rođenje nije slavilo kao recimo rođenje naslijednika, pa kasnije i teret porodice. Danas je to sve malo drugačije.

  • Nisam sigurna da se suštinski mnogo toga promijenilo. Možda je pristup drugačiji nego ranije, ali se, nažalost, nije izjednačio odnos prema muškom i ženskom djetetu. Skoro je objavljen podatak u kome se po klinikama van Crne Gore obavljaju abortusi uglavnom na ženskim bebama. To me je porazilo. Iskreno se nadam da će vrijeme pred nama donijeti jedan drugačiji pristup.

Da li nam možete napraviti neku paralelu između vaših junakinja i recimo današnjih crnogorki.

  • Iskreno, nisam se trudila da povlačim tu paralelu, jer vrijeme u kome živimo bremenito je mnogim površnostima, instant pristupima u kojima ne ostaje puno prostora za ono suštinsko. To bih radije ostavila onim stvaraocima kojima je ta tema dovoljno zanimljiva i inspirativna. Ono u šta sam sigurna, to je taj genetski zapis koji uvijek ostavi pravi trag i koji se ponese mimo onoga što svjesno usvajamo. U datom trenutku on se uvijek aktivira i reaguje kako treba. Tada iz svih nas progovara  ono što su nam predali naši prethodnici. Dobro, što je tako.

Da li u vašim junakinjama postoji dio vas?

  • Svi moji likovi su izmišljeni, ali se oslanjaju na žene koje sam poznavala. Ponekad su to simbioze više žena, ponekad su produkt čiste imaginacije. Ono što je sigurno, svakoj sam podarila dio sebe.

Šta Vas je nadahnulo da pišete o crnogorskoj ženi toga doba?

 

To je nešto što nosim oduvijek i što je dio mene i onoga što jesam. Desio se trenutak u kome sam shvatila da dugujem tim ženama trag u vremenu, jer su nepravedno ostale skrajnute, iako su ponijele ogromno breme. Njihova snaga ogleda se u tome što su gradile svoje muškarce, dizale ih do junaka spremnih za boj, vrlih domaćina, časnih ljudi i uvijek bile spreme da ostanu nespomenute tri koraka iza njih. Fascinantno je sa koliko dostojanstva koje nije prelazilo u gordost, su prihvatale svoj usud.

Koliko je teško današnje generacije zainteresovati za knjigu?

  • Mislim da nije baš tačna konstatacija da se nedovoljno čita. Oduvijek su postojali zaljubljenici pisane riječi i oni drugi. Ono što je evidentno je da smo pretrpani lakom literaturom koja je prilagođena svakojakim receptima za dobar i srećan život. Life-coach je u postao imperativ mnogih stvaraoca. Na sreću, čini mi se da se u poslednje vrijeme mnogo toga mijenja i da se ponovo vraćamo onim pravim vrijednostima.

Mnogi su mislili pa eto i mi, da je ta neka priča zaokružena sa prva dva romana, ali eto iznenadili ste nas sa “Kastiguljom”, što vas je navelo na novi nastavak…

  • Izgleda da se ‘’Kastigulja’’ nametnula. To je roman koji se pričom ne nadovezuje na prethodne dvije knjige, ali tematski zaokružuje priču o crnogorskoj ženi. Bez ove knjige, dosta toga ostalo bi nedorečeno. Imala sam potrebu da ispričam još jednu primorsku priču. To sam, valjda, dugovala sebi i onome što jesam.

Opišite nam “Kastigulju”. Kakva je ona u odnosu na junakinje iz ” S one bande moje gore ” i ” S ove bande moje gore”? 

  • Razlikuje se onoliko koliko prepoznajemo razliku između žene sa ove i one bande. Epitet kastigulje u ovoj knjizi, ponijela je Anđelika, tanana duša, rafiniranog izgleda, naučena da poštuje porodicu, uvažava odluke oca i braće, koja isto tako u sebi nosi naznaku vremena koje dolazi. Osuda koju je bez razloga ponijela, navešće je da sa sebe zbaci balast predrasuda i da se vrati sebi. To je ujedno poruka ovog romana. Breme koje nam se tovari, mnogi će ponijeti kroz život, tek poneko će ga iznijeti do kraja.

Možemo li očekivati negdje i ekranizaciju ove triologije?

 

  • To je pitanje koje mi postavljaju mnogi čitaoci. Mislim da u tome treba biti oprezan, jer ekranizacija nosi rizik. Često se zapitam da li bi moje junakinje voljele da se to desi. One su bile skromne, povučene i poznavale su stid. Kad bih bila posve sigurna da će ljudi u produkciji biti dovoljno oprezni i obzirni prema njima, možda bih bila spremna da pristanem da se knjige ekranizuju. Te žene zaslužuju da ih čuvamo od bilo kakvog promovisanja sebe nad njihovim likovima, jer na to nemamo prava.

Kakva je Jasenka privatno? Šta još voli osim književnosti, u čemu uživa, šta je ispunjava, šta je čini sretnom.

  • Jasenka je zaljubljenik u prirodu. Iako sam odrasla na moru, ljubitelj sam planina. Član sam više planinarskih društava u Srbiji i trudim se da slobodno vrijeme provedem na vazduhu, u šetnjama i osvajanjima vrhova. Takođe volim da slikam. To je moja prva stvaralačka ljubav koja čeka svoje vrijeme.

Što me čini srećnom? Godine su me naučile da su sreće male, ali česte. One su usputne, dnevne i potrebno je naučiti da se prepoznaju. Obično nismo svjesni trenutaka kada živimo sreću. To prepoznamo tek onda kada je više nema. I pored teških trenutaka, koji su neminovnost u životu, naučila sam da sreća i tuga idu uporedo. One se ne potiru. Tuge se razvuku i rasporede, vremenom se sa njima saživimo i prihvatimo ih kao deo nas. One nas retko posve napuste. Zato sreće treba grabiti. Moramo se naučiti da živimo sreću.

S obzirom da ste Buljaričanka a svi znamo kako je taj predio Paštrovića prelijep, kako izdržavate u Beogradu bez mora?

  • Beograd je moj drugi dom i grad koji me prigrlio svojom širinom. Shvatila sam da ne treba da pristajem da me bilo ko uslovljava da li sam više tamo ili ovamo. Takođe da mi pripadaju obje moje ‘’bande’’ i da se  jedino tako neću odreći dijela koji me čini cijelom i onim što zaista jesam.

Svaki moj povratak u Buljaricu je vraćanje onome što nosim u sebi otkad sam se rodila. Prepoznajem ovaj komadić neba po posebnoj boji, meni neponovljivoj. U tom nedostajanju nastale su moje knjige. Vjerujem da sam ostala ovdje da živim da ih, možda, nikada ne bih napisala. Taj komadić čežnje za rodnom grudom bio je neophodan.

I na kraju vaš poziv na promociju i eventualno neka poruka koliko je bitno da mladi više čitaju knjige nego što vrijeme troše na neke nebitne stvari.

  • Poslednjih mjeseci pokazalo se da je sve više mladih čitalaca. Ne volim da ih navodim kao ‘’moje’’ knjige. To je baština svih nas i pripada svima nama. Ja sam bila samo karika između predaka i potomaka. Nadam se dovoljno čvrsta.

Ukoliko želite da naručite trilogiju Brda od pelina kliknite na sliku ispod : 

Autor : Ž.M.
Foto : instagram profil Jasenka Lalević

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *