Jedno od predanja kaže da su Bokelji potomci Ilira (Kadmova loza), Trojaca (izbjeglih nakon pada Ilija) i naroda zemlje Karije (spoljni saveznik Troje).
Iliri potomci Kadma, Ilirijeva oca koji je pod stare dane otišao iz Tebe u zemlju Enhelajaca (naroda jegulja), je narod koji je živio iznad Ksanta (Bojana) i uz Skadarsko jezero. Kadmo je učestvovao u ratu Enhelejaca protiv naroda zmija (područje od Rumije – ispod Lovćena – do Luštice). Nakon pobjede Enhelejaca Kadmo je zagospodario budućom Ilirijom, a supruga Harmonija mu je rodila sina Ilirija. Sumnja se da je Kadmo osnovao Budvu.
Legenda zatim kaže da su Kadmo i Harmonija pretvoreni u zmije. Homerski gledano (a i po knjigama Novaka Andresilića i njegovoj teoriji da se Troja prostirala cijelom Vizantijom), te dvije zmijske glave su dva poluostrva Bokokotorskog zaliva, Kadmo (poluostrvo Luštica) i Harmonija (poluostrvo između kotorskog i tivatskog zaliva). Tu im je i grob.
Trojci, drugi izvor porijekla Bokelja, pa i šire grupe naroda, nakon pada Ilija (Barbuluša) bježali su u tri pravca. Jedna, najmanja grupa, malim barkama od Timbre (Medova) morem ka sjeverozapadu. Druga grupa prešla je gaz na Simoentru (Drim), uz Drim do Skadra (Likonov dvor) i tu se razdvojila u dvije grupe. Jedan dio naroda nastavio je put uz Drim ka sjeveru-sjeveroistoku, pa uz Heptapor (Belli Drim) Metohojom na sjever i istok(!) Narod koji se odvojio kod Likonova dvora krenuo je na sjeverozapad (predvodio ih je Eneja). Ta seoba naroda odigrala se u 12. vijeku stare ere, iz kolijevke naroda (Troje) u jedinim mogućim, a navedenim pravcima!
Karci (spoljni saveznik Troje), treći izvor porijekla Bokelja, narod su koji Homer ovako opisuje: “Naste povede Karce što barbarskim jezikom zbore, – štono držahu Milet i Ftirsku gustolisnu goru – i Meandrove vale i strme- vrhunce Mikale. – Naste iskićen zlatom ko djevojka pošo je u rat”.

Bobovac

Više od tridesetak legendi govori o nastajanju i nestajanju mnogih gradova u Boki Kotorskoj, podignutih duž obale zaliva u proteklih pet hiljada godina. Koliko su zasnovane na istorijskim činjenicama i koliko u njima ima istine – nije na nama da presuđujemo. Ali, veoma su zanimljive i dio su usmene i pismene baštine naroda iz tog kraja Crne Gore. U ovom feljtonu obradićemo neke od tih legendi, a u pojedinim nastavcima koristićemo se, donekle, tekstualnim zapisima A. Gazivode- Matulić, kao i usmenim kazivanjima starih Bokelja…
Na području Tivatskog zaliva, tačnije na nekadašnjem kopnu i plodnoj ravnici koja je sada pod morem, nekada davno postojao je grad koga su mještani nazvali Bobovac. Nije nam poznato po čemu je dobio naziv, ali je bio najvažniji za područje Crnoduboke rijeke, a procvat je doživio u vremenu kada se za slavni ilirski i rimski grad Rizinijum još nije ni znalo.

Sinovi Sunca

Bobovac je bio značajna trgovačka raskrsnica, u kojoj su uplovljavali tada najveći i najteži jedrenjaci donoseći robu i namjernice iz dalekih zemalja i odvozeći istovremeno tovare, koji su karavanima stizali iz unutrašnjosti.
Nije poznato ko ga je podigao. Poznato je samo da je nastao mnogo prije nego što su Grci pristigli u ove primorske krajeve. Ali, zato postoji zanimljiva legenda o njegovom nastanku.
Po njoj, u pradavna vremena iz nepoznatog pravca stigli su sinovi Sunca, patuljastog rasta, sa neobičnim oreolom oko glave. Sa stanovništvom se nijesu družili ni kontaktirali, a starosjedioci su ih se bojali, jer su vjerovali da donose nesreću. Ovi neobični patuljci sporazumijevali su se međusobno zvucima, a starosjedioci nijesu nikako mogli da ih otjeraju, jer svako ko bi pokušao da im se približi “pao bi i dugo nepomično ležao”.
Uplašeno stanovništvo Bobovca počelo je da se iseljava, pa je grad uskoro ostao pust, prepušten na milost i nemilost neobičnim i zagonetnim bićima. Nakon toga, još izvjesno vrijeme patuljasti ljudi su boravili u gradu, a onda su, jednog dana, sišli u more po svoje plamene ptice. Poletjeli su kao munje, a potom se dogodio strašan zemljotres. Zemlja se tresla, potom naglo pukla nasred grada i prečnik velike jame brzo se povećavao sve dok se i poslednja nastanba nije obrušila i iščezla zauvijek.
Na kraju se u jamu prelilo more i sve pokrilo. Tako od Bobovca, za razliku od ostalih nestalih gradova Boke Kotorske, nije ostalo ni traga.

Stoli

Kada su Bokom Kotorskom vladali Rimljani, nasuprot od ulaza u Crnoduboku rijeku, podigli su grad Stoli, na mjestu omanjeg naselja izgrađenog u doba kad su u ovim krajevima boravili Grci, a naziv je dobio po tome što Stoli na njihovom jeziku znači spremanje na put, odnosno polazište, polazak.
I odista su iz Stoli, u stara vremena, kretali mnogi karavani odnoseći u kontinentalne oblasti bogatu , rijetku robu koja je do grada dopremana prekomorskim jedrenjacima. Rimljani su dobro utvrdili grad Stoli, vjerujući da su mu bogovi više nego naklonjeni i da se vječno nalazi pod njihovom zaštitom.
A, i Rimski imperatori Romul Avgust i Domicijan slali su stanovništvu svoje biste, u znak carske naklonosti i počasti . Tako da je grad Stoli živio u blagostanju stotinama godina…
Iznenada, između pauza osvajačkih pohoda, u grad su, na odmor, počešće dolazili rimski legionari- veterani. Navikli na svađe, zađevice, kavge i dvoboje, u mirni grad Stoli sa njima se doseli i nemir. Grad se promijeni i, miroljubivo stanovništvo, uplašeno divljanjem i šenlučenjem legionara-veterana, poče da se iseljava. Grad se potom pretvori u opasnu luku punu pijanih, silnički nastrojenih i podivljalih vojnika. Da bi pokazali svoju moć (kaže legenda) rimski legionari odlučiše da zarobe morske vile i sirene i zatvore ih u podzemne hodnike grada-tvrđave. Zatočene vile u pomoć pozvaše bogove zaštitnike. Razljućeni bogovi odlučiše da kazne zle legionare i velikim zemljotresom protresoše grad Stoli.
Velike i moćne građevine koje su zidali veliki rimski majstori, pod pokroviteljstvom rimskih imperatora, ljuljale su se kao stabljike i rušile kao kule od karata. Zemlja se otvori i proguta u svojoj utrobi cio grad, a ogromnu pukotinu ispuni morska voda. Od grada ne ostade ni traga, ali kao opomena svim zlim ljudima, bogovi u podmorju ostaviše ruševine.
I danas, kad duva jugo, iz dubine mora se, ponekad, čuju krici, to – kako se vjeruje – morske vile uznemiravaju legionare- veterane u potonulom gradu. Svete im se za nanesenu nepravdu i ne dozvoljavaju im da počivaju u miru.

Stradioti
U davna vremena ostrvo Stradioti, u Tivatskom zalivu, zvalo se Sveti Gavrilo po jednoj crkvi od koje ni traga nije ostalo, kao ni od onih koji je sagradiše. Povijest Stradiota veoma je bogata, a prošlost seže u vrijeme kada se nije znalo za slova i pismenost.
Jedna od legendi kaže da su grčki bogovi, za vrijeme Ikarije u 7. vijeku, darovali istaknutim junacima iz ratova ostrvo bajne ljepote, da se na njemu odmore i rane vidaju. Bilo je to ostrvo Sveti Gavrilo. Prekaljeni ratnici su se brzo oporavljali, razgovarali o osvajanjima i junaštvima, ali i o strahotama ratova, pokoljima i razaranjima. Kako je vrijeme odmicalo, polako su postajali svjesni zla koje su počinili i osjećali su veliku grižu savjesti. Zbog toga se, jednog dana, okupiše i pomoliše se bogovima da ovo bajkovito ostrvo zauvijek ostane oaza mira. Ratnici-veterani se zavjetovaše da će od tada samo svoje tlo braniti, a samo u slučaju nužde ratovati. U osvajačke pohode više neće ići. Kao zavjetnu potvrdu na ostrvu posadiše drvo mira – maslinu. Na opšte zaprepašćenje, masline su brzo rasle i ostrvo začas postade prekrasan maslinjački vrt.
Ali, grčki ratnici-veterani nijesu poštovali datu riječ. Ratovi su nastavljeni, a velika grčka pomorska flota krenula je u nova osvajanja teritorija. Prevareni bogovi se razljutiše i poslaše strašnu oluju na ostrvo. Orkanski vjetar je bijesnio danima, dok je uzavrelo more gutalo jednu po jednu galiju. Kad se oluja stišala grčka flota više nije postojala. Samo su rijetki ratnici uspjeli da prežive katastrofu i uz velike napore doplivaju, na splavovima, do Svetog Gavrila u Tivatskom zalivu. Ali, bogovi ko bogovi bili su ljuti na ove brodolomnike i na ostrvo poslaše neizlječivu bolest. Poumiraše gotovo svi, a na ostrvu ostadoše samo masline i priče o tragičnoj sudbini grških ratnika-veterana. Tada starosjedeoci Tivatskog zaliva odlučiše da ostrvu daju novo ime – Stradioti. Ono se tako zove i danas…

Grispoli

Sa desne strane u Bokokotorski zaliv postojao je nekada velelepni grad za koji legenda kaže da su ga podigli čudni ljudi neobične visine i dobra srca, a stigli su sa neba uz sijevanje munja. U početku grad je bio mali, tek toliko da se smjeste ti neobični ljudi, ali su kuće bile tople i veoma lijepe, sa velikim prozorima. Grad je dobio ime grispoli iz nema neznanih razloga, a neobični nemimari jednoga dana odoše i nikad se više ne vratiše. U velelijepni gradić uskoro se naseliše drugi stanovnici, proširiše ga, još više uljepšaše i podigoše pravoslavni manastir Sveti Nikola. Grad je ubrzo brojao 150 kuća. Sve je napredovalo, jer su mještani bili vrijedni i milosrdni. Naročito su brinuli o svom manastiru i u njemu čuvali “šest srebrnih kandila, tri srebrna svijećnjaka, a bratstvo manastira držalo je i 200 koza i ovaca”. Za Grispole je čuo Sveti Sava, pa je na putu za Jerusalim svratio da se uvjeri u ljepotu grada i posjeti manastir.
Prvi ljudi u gradu bijahu tada Ostoja Lazarević i protopop Raić Mikelj.
Upravo su se građani dogovarali da u grad dovedu najbolje majstore i učine ga još ljepšim i grandioznijim, kad stiže glas da su velike turske galije uplovile u Jadransko more i počele da siju smrt. Dobroćudni mještani, nimalo vični ratovanju, veoma se zabrinuše. Naredne noći bijesnila je oluja i nad Grispoli gradom se ukaza, u bijelo odjevena, prikaza koja upozori mještane da bježe iz grada, osuđenog na stradanje. Ali, kako nikome zla nisu činili, ljudi se ponadaše da se proročanstvo neće obistiniti.
Nažalost, jednog tmurnog jutra iz magle izroniše brzi turski jedrenjaci, a Turci sa handžarima i krivim sabljama krenuše u juriš na nebranjeni grad. Većinu mještana pobiše, a preostale pretvoriše u roblje. Grad opljačkaše, zapališe i sravniše sa zemljom. Tako nestadoše Grispoli. Samo su rijetki žitelji grada izbjegli zlu sudbinu, među njima i iguman Milentije Čukurović, koji ostavi zapis- svjedočanstvo kako se sve desilo.
Na mjesto nekadašnjeg Grispola, zbog ljepote položaja, ljudi odlučiše da podignu novi grad. Ivan beg Crnojević prvi započe sa gradnjom dvorova, pa po njemu mjesto dobi ime Begovo, a zatim ga narod prekrsti u Bigovo.

Veselin Lazarević