Piše: Leka Dedivanović za Caffe montenegro

Kada odrastete gledajući emisije kao što su “Opstanak”, upijate svaku riječ i pomno studrate svaku fotografiju knjige “Sto čuda svijeta” i kada djetinjstvo provedete slušajući oca i njegove prijatelje koji sa nostalgijom pričaju o dalekim prekomorskim zemljama i čudesima iz bijelog svijeta neminovno je da vremenom od svega toga stvorite u glavi želju da to obiđete i doživite.

Ja sam imao sreću da od malena u kući slušam priče o Gani, Senegalu, Kubi, Rusiji, Siriji, Kini… Ta kuća mi je kasnije postala polazna luka za brojna lutanja svijetom. A kad lutanju nađete svrhu, onda ono postane putovanje.

Dvoneđeljno putovanje po Južnoj Americi je upravo bilo jedno od onih kojasuimala svoju svrhu. Da upoznam nove zemlje i narode i neku bolju verziju sebe.

U Foz do Iguazu smo stigli vezanim letom Sao Paulo – Porto Alegre, brazilske avio kompanije Azul. Kratak let kroz olujno nebo bio je pravi izazov za stomak i živce. No, kada smo se spustili ispod gustih oblaka ispod nas se ukazala prašuma i meandri rijeke Iguazu. Osjećao sam se kao Mister No koji u svom pajperu jezdi nebom iznad Amazonije. Nepregledne teriorije pod šumama su izazvale pozitivan šok u meni, pa mi više ni jako truckanje i uspaničene reakcije putnika koji je sjedio do prozora nijesu smetale. Jedva sam čekao da se prizemljimo i da krenemo u istraživanje. Živio sam svoj dječački san.

Dok smo gurkali kofere prolazeći preko piste u vazduhu se osjećala tropska vlaga i vjetar koji je nosio čudesne mirise. Mirise tropske vegetacije i uzavrele zemlje.

 Jesmo li na podgoričkom aerodromu, zaboga?

 Aerodrom Foz do Iguazu je nešto manji od podgoričkog, i na njemu postoji mala kancelarija turisktičke organizacije đe možete dobiti osnovne informacije i prospekte sa raznovrsnim ponudama.

WiFi na aerodromu je prilično slab i velika  je vjerovatnoća da ćete osijeđeti dok uspostavite vezu. Na pomoć osoblja na aerodromu nemojte da računate, osim ako ne govorite portugalski, Engleski im je jednako nepoznat kao i nama portuglaski.

Savjetujem da u Riju ili Sao Paulu u bankama razmijenite eure za brazilske reale jer na aerodromu postoje bankomati, ali provizija je papreno visoka. Nama su na 50 eura uzeli 16 eura provizije što je svakako bio povod da par sočnih psovki uputimo kapitalističkim prevarantima i par istih upućenih sebi zbog zaboravnosti koju smo skupo platili.

Do grada smo išli gradskim autobusom jer je prevoz znatno jeftininiji nego taksijem ili kombijima. Čekajući prevoz upoznao sam bračni par iz Poljske, koji je prije dva ljeta bio kod nas na Primorju. Oduševljeni su ljepotama i rekoše da im je bilo divno. Radovaosam se tome, budući da sam tokom putovanja uglavno srijetao ljude koji su o Crnoj Gori imali predstave koliko i ja o zvijezdama sazvježđa Velikog psa.

Ko to tamo pjeva?

Nagužvali smo se u žuti autobus, a bakica kondukterka je samo grajala na portugalskom koji mi tečno nijesmo razumjeli. Rukom je mahala da se proguramo naprijed da bi što više putnika koje smo usput kupili stali. Autobus se ubrzo napunio kao “zetski šarabaj” pa su  nam na jednoj od stanica koferi “Debeljko” i “Plavi” ispali prilikom otvaranja vrata. Spašavali smo ih kao redova Rajana, uskačući u autobus u pokretu. To je izazavlao smijeh putnika, ali i viku opasne bakice koja je svoju ulogu konduktera preozbiljno shvatila.

Mali grad na granici

Fos de Iguazu je stereotipni gradić kakav smo viđali na filmovima i fotografijama. Sa obje strane ulica smjenjuju se šarene kuće i zgrade sa par spratova.

Gomila restorana i barova u centru sa upadljivo istakmutim reklamama i menijima magnet su za gladne i žedne turiste. Tu je i par pijaca i suvernirnica, tipično šarenih i natrpanih svim i svačim.

Smještaj smo uzeli blizu glavne autobuske stanice kako bi nam transport bio lakši. To se pokazalo kao sjajna varijatna jer su nam u blizini bili ilokali, brze hrane… Iguassu central bed and breakfast je simpatičan, čist smještaj, na dobroj lokaciji. Vlasnik tečno govori engleski jezik. Kaže da je godinama radio u Nju Jorku. Dao nam je precizne i detaljne informacije i savjete što da posjetimo tokom boravka.

U blizini autobuske stanice nalazi se hipermarket u kojem ima svega što vam duša ište. Pravo je uživanje ići i gledati gomilu prehrabenih proizvoda za čije proizvođače nikad nijeste čuli. Probali smo svakojakih đakonija i moram priznati da su proizvodi jako dobri. Od mesa i sira, preko konditorskih proizvoda do piva!

Interesantno je da smo u subotu veče umorni od cjelodnevnog obilaska vodopada, na spavanje otišli neđe prije ponoći. Ulice I lokali bili su prazni. Komentarialni smo kako je dosadno, ali to nas nije čudilo jer je gradić stvarno mali. No, iznenađenje je uslijedilo kada smo nakon par sati sna ustali smo u 5 da grabimo bus za aerodrom. U tom momentu ispred svih lokala bile su gomile mladih ljudi koji su pijuckali piće i provodili se. Iz lokala se čula muzika. Reklo bi se da se lokalno stanovništvo dobro zabavlja, a mi smo taj provod iz neznanja – prespavali.

Čudo prirode

Priču o Iguazu vodopadima ili prevedeno sa jezika Guarana Indijanaca “Velikoj vodi” počinjemo savjetom. Do tamo putujte gradskim prevozom i ušteđećete dosta novca. Karta je jeftina, a autobusi kreću sa glavne autobuske stanice svakih pola sata. Autobus vozi nekih pola sata do ulaza u nacionalni park. Ulaznicu za nacionalni park Iguazu smo platili oko 16 eura.

Par stotina metara nakon ulaska u nacionalni park dočekao nas je prvi vidikovac.

Bila je to ljubav na prvi pogled.

A pogled na Iguazu vodopade je nešto što se ne zaboravlja.

Sve drugo u jednom momentu postane nebitno. Čak i gomile turista koji se guraju da bi imali što bolju poziciju za fotografisanje. Svi žure da snime što više. Jako malo njih zastane da posmatra ovu ljepotu.

Za mene je prizor Iguazu vodopada – velika ljepota.

La Grande Bellezza, ono što je Đep Gambardela iz istoimenog filma cijelog života tražio.

U momentu dok sam svim čulima upijao ljepotu ovog čuda prirode u glavi sam vidio reprotažu u Caffe montenegru. Duplericu sa ovom fotografijom, ovim naslovom i željom da kroz slike i riječi ispričam priču o Iguazu vodopadima.

A onda mi je zafalilo riječi.

Nije ni čudo, jer Iguazu vodopadi su i rječitije od mene ostavili bez teksta.

Tako i treba jer u velikoj ljepoti samo treba uživati.

Te tropske šume i bujna vegetacija u kombinaciji sa gigantskim vodopadima stvarno su nešto najgrandioznije što su moje oči, vječito željne ljepote, a posbeno one velike, gledale.

Oblaci vodene pare koji se izdižu iz korita rijeke, grmljavina vodopada, prekrasni gusti oblaci koji šaraju nebo plavlje od našeg, i sunce koje sija kao u pjesmama narodnim.

Imali smo sreće pa smo prvog dana obilaska vodopada, imali smjenu svih godišnjih doba.

Prvo je sunce pržilo, onda su se gusti tamnosivi oblaci nadvili nad nama i počela je prava monsunska kiša. No, nije nam smetalo da stojimo na kiši posmatramo čudesnu igru prirode. Sijevale su munje, čula se grmljavina, ali ljepotu priorde ništa nije moglo da sakrije.Poksili smo do gole kože, jer ni kabanice nijesu bile od koristi, ali sreći našoj nije bilo kraja. Duše su nam grijali prekrasni prizori i ta toplina mi grije dušu i u momentu dok pišem ove redove.

Pogled s druge strane

Dilema da li su ljepši vodopadi sa brazilske ili argentisnke strane muči ljude koji dolaze da posjete Iguazu.

Mi smo odlučili da obiđemo obje i da onda sudimo.

Dok se vozimo čitam turističke prospekte na kojima piše da su vodopadi 1984. godine uvršteni na UNESCO-v popis Svjetske kulturne baštine (i to zasebno kao Nacionalni park Iguazú u Argentini i Nacionalni park Iguaçu u Brazilu), a 2011. godine odabrani su među novih sedam čuda prirode. Vodopadi, koji su locirani u nacionalnim parkovima Iguazu u Argentini i Iguasu u Brazilu, sastoje se od 275 slapova visine do 80 metara, a prostiru se duž nekih 2,7 kilometara.

Vožnja do Puerto Iguazu, gradica u Argentini traje manje od 40 minuta. Tokom puta prolazimo granicu i olako završavmo carinske formalnosti. Novi pečat u pasošu i nastavljamo putovanje. Autobus nas vodi pravac do ulaza u nacionalni park. Ulaznica za nacionalni park je oko 16 eura.

Vozićem prolazimo kroz džunglu i stižemo do početka staze koja nas iznad rijeke vodi do najvećeg i najjačeg vodopada – Garganta del diablo iliti Đavoljeg grotla.

Subjektivni utisak objektivnog posmatrača je da ste zbilja u đavoljem grotlu. Buka i ogromni oblaci kapljica vode ne remete utisak. Samo smetaju turisti koji se gurkaju za bolju poziciju i kvare užitak onima koji pokušavaju da na miru uživaju svim čulima u ovom nevjerovatnom prizoru.

Obilazimo još nekoliko vidikovaca sa koji se pružaju prekrasni pogledi na vodopade i brazilsku obalu. Tokom šetnje kroz šumu, nailazimo na čudnovate biljne i životinjske vrste, kojih kažu ima preko dvije hiljade.

Jedna od životinja koja je karakteristična za ovaj prizor je Coati, simpatični sisar koji naseljava šume. No, naviknuti su na ljude pa ih možete viđeti svuda. Uprkos upozorenjima da se ne igraju s njim, turisti im često daju hranu, a mali kradljivci nerijetko to iskoriste kako bi odžeprili ljude. Budite oprezni i sa distance ih posmatrajte kako vješto vrebaju pravi momenat da nekog “opljačkaju”.Ako imate sreće viđećete i tukane, raznovrsne leptire i velike guštere, a ako nemate sreće možete da naletite na pume ili jaguare.

Toliko smo se zanijeli ljepotama krajolika da nam nije ostalo vremena za vožnju čamcima koji ulaze ispod samih vodopada. Kažu da je doživljaj nevjerovatan, ali eto zbog lose organizacije vremena tu priču ne mogu da potvrdim. Ono što znam je da ako me putevi ponovo odvedu u ove krajeve da će obavezno uzetu vožnju brodom.

Ni tokom boravka u nacionalnom parku, ni danas ne znam da li je ljepša argentinska ili brazilska strana vodpada. Zato preporučujem da ostanete dva dana i obiđete obje. Vjerujte da vrijedi i da ćete svaki trenutak pamtiti dok ste živi.

Ukoliko imate vremena posjetite i obližnji Paragvaj. Za crnogorske državljane viza je obavezna, ali se lako dobija na granici.