Decenije nakon II svjetskog rata su bile period sve većeg i sve očitijeg učešća arhitekata u projektovanju spomenika, širom Jugoslavije, i u tom talasu Svetlana Radević projektuje Spomenik palim borcima Lješanske nahije na Barutani.

Ovaj spomenik je zapravo oblikovani prostor koji je vješto sio u prirodno formirani plato, i ovdje Kana opet sarađuje sa ambijentom praveći atrijum na otvorenom. O stanju u kome se spomenik danas nalazi govori to da je jedini njegov dio koji nije napušten i zanemaren – onaj koji se ukaže skoncetrisanom suvozaču na magistralnom putu Podgorica – Cetinje.

Ideja okupljanja oko spomenika, ideja memorije i veličanja svijetle socijalističke sadašnjosti ostala je zatrpana u pukim iluzijama.

Spomenik je danas zaboravljen od svih, ali naiđe s vremena na vrijeme neko ko zna da on postoji ili slučajni putnik. Zaboravljen, zapušten, kao i sjećanje na neka prošla vremena. Prije par godina krenula je inicijativa da se ovo Kanino djelo sredi, ali ostalo se samo na dobroj volji.. Zahvaljujući fotografijama Lana Sator Instagram uspjeli smo vidjeti kako izgleda danas, i da ga predstavimo svima koji nisu znali da postoji ovaj spomenik tu u blizini Podgorice u spomen žrtvama ratova za oslobođenje.

Radević Svetlana Kana, prva arhitektica u Crnoj Gori, rođena je 1937. Osnovnu školu završila je na Cetinju, gimnaziju u Podgorici. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a magistrirala na Univerzitetu u Pensilvaniji.

Bila je inostrani član Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, prva potpredsjednica Matice crnogorske, članica Crnogorskog PEN centra, članica UNESCO-a (AIA), članica uprava strukovnih udruženja. Za njena arhitektonska ostvarenja je karakterističan specifičan izbor materijala i aktivno učešće u kreiranju ambijenta. Njena najznačajnija arhitektonska ostvarenja su hotel „Podgorica”, zgrada Leksikografskog zavoda, autobuska stanica i poslovni centar „Kruševac” u Podgorici, hoteli na Zlatiboru i u Mojkovcu, spomen-kompleksi, parkovi i niz drugih. Dobitnica je više priznanja, među kojima Republičke i Savezne nagrade „Borba”, Nagrade oslobođenja Podgorice i Trinaestojulske nagradu. Umrla je 2000. godine.