Mimoza je drvo iz porodice akacija. Vodi porijeklo iz daleke Australije. Postoji nekh 300 vrsta mimoze, a kod nas u Crnoj Gori tj u Herceg Novom i Boki kotorskoj uzgaja se nekih 20ak vrsta.
Mimoza ima mirišljave cvjetove, najčešće oblika graška i žute boje, a cvjetovi su sa velikm brojem prašnika i smješteni su u gustim grozdastim cvjetovima na kraju grane. Mimoze cvjetaju od februara do marta, ali ima i onih vrsta koje cvjetaju u junu i julu, pa i onih koje cvjetaju nekoliko puta godišnje. Otporna je na niske temperature do -7 °C, ali ipak treba tražiti lokaciju gdje su zaštićene od prodora hladnijih vetrova.
Gaji se kao dekorativno drvo, ali ima primjenu i u industriji namještaja. Premda, komponente izdvojene iz svih djelova biljke koriste se u farmaciji, kozmetičkoj industriji i medicini. Sjeme i mladi izdanci se koriste u azijskoj kuhinji za pripremu raznih supa, omleta… Amerikanci vole da konzumiraju liker napravljen od listova akcije. Tvrdo i dugotrajno drvo akacije koristilo se u prošlosti za ručnu izradi brodova, danas se uglavnom koristi za izradu podova, nameštaja, igrački, nakita…
Smatra se da su prve mimoze stigle u Francusku u toku 18. vijeka i prvo su se sadile oko vila bogatih ljudi koji su zimu provodili u Francuskoj. Prva Acacia dealbata je uvezena 1884. godine iz Australije u Francusku i posađena u parku jednog zamka u Kanu.
Davno, davno na Tasmaniji je rodjen cvijet mimoze. Stanovnici ostrva ovako prenose legendu o tome…
U to davno vrijeme, ostrvom je vladao kralj koji je bio jako hrabar i lijep, visok i spretan, crne sjajne kose i kože ali srca otvrdnulog u mnogobrojnim bitkama. Njegov cijeli narod je bio kao on, veliki okorjeli ratnici. Jednog dana, uslijed jos jedne bitke, kralj je bio ranjen. Kraljeve majka i sestra su preuzele na sebe njegu ranjenika. One su ga jako voljele ali nisu voljele njegovu ženu koja nije uspijela osvojiti njihova tvrda srca.
Mlada kraljica je bila sasvim drugačija od njih, bijele puti, plavih uvojaka, sitna, sramezljiva, ljubazna, glasa poput slavujevog pjeva… Izgledalo je kao da je došla iz nekog drugog svijeta, svijeta cvijeća, osmijeha i mira…
Kraljeva majka i sestra su bile jako ljubomorne. Vrlo lukavo su iskoristile kraljičinu sramežljivost i nisu joj dozvolile da stupi u suprugove odaje dok je tamo ranjen ležao. One su se brinule o njemu do njegovog ozdravljenja. Kraljica je bila očajna jer je jako voljela supruga ali njen nježan i sramežljiv karakter joj nije dozvolio da se usprotivi. Kraljica je bila sasvim sama jer su i podanici stali na stranu jačega u ovoj borbi za vlast.
Kada se napokon kralj oporavio želio je samo osvetu i kazniti suprugu koju je u bunilu dozivao i želio pokraj sebe, ali mu ponos nije dozvolio da je pozove. Na kraju se odrekao svoje žene i potjerao je nazad njenoj kući. Po nju je dosao njezin brat koji ju je nakon kratkog vremena ponovno oženio za nepoznatog princa.
Nesretna Azar, tako se zvala kraljica, je isplakala sve svoje suze zbog nesretne ljubavi i zbog djece koju je morala napustiti. Potpuno smlavljena nesrećom nije se uspijela pobuniti već je teškog srca prihvatila svoju sudbinu. Poželjela je jedino da joj daju vjenčani veo kojim bi prekrila svoje lice dok, na putu u novi dom, prolazi kroz kraljevstvo gdje je ostavila svoje srce i djecu. Željela je da je djeca ne prepoznaju, ali nije uspijela u tome. Njen novi muž, princ doborg srca poklonio joj je dugačak veo, ali njena djeca su je ipak prepoznala i počela je dozivati plačući. Tada je Azar zatražila da se zaustave na tren, kako bi mogla pozdraviti djecu. Ponovno joj je princ to dozvolio i dok se ona opraštala od djece, darujući svakom nešto za uspomenu, iz daleka ju je gledao okrutni kralj. On je naredio da dovedu djecu k njemu jer moraju zaboraviti njih nedostojnu majku.
Azar je čula tvrdi glas bivšeg muža, kako još jednom određuje njenu sudbinu, ali nije smogla snage da se tome odupre. Svukla se na zemlju, dokrajčena nepravdom i velikim bolom i prekrio ju je novi vjenčani veo, da je sakrije od znatiželjnih i okrutnih pogleda.
Kada je nakon nekog vremena došao dobar princ, da je odvede sa sobom i da prožive zajedno dug i sretan zivot, ispod vela nije našao Azar vec grm rascvalih mimoza, doboko usađen u zemlju. Pustio je korijenje tako duboko da ga niko nije mogao iskorijeniti iz zemlje u kojoj je ostavio srce. Mali, žuti mirišljavi cvijetovi su izrasli na mjestu gdje su se položile glavice mališana dok su se opraštali od majke.
Nježnoj, dobroj, podčinjenoj i nesretnoj Azar vrijeme je donijelo pravdu na čudan način:
cvijet rodjen njenom nesrećom žene su prihvatile kao simbol buđenja svijesti o volji i želji da same odlučuju o svojoj sudbini.
Mimoza je naizgled nježna ali ipak toliko snažan i otporan cvijet kojeg je tesko iskorijeniti.