U Crnoj Gori je do skora bilo ukorijenjeno mišljenje da su djeca glavni razlog za stupanje u brak i da ostvarivanje potomstva predstavlja pravi cilj braka. Brojni svadbeni običaji odnose se upravo na plodnost i izvode se s ciljem da se stekne što veće potomstvo. U gotovo svim našim krajevima, a i mnogo šire, mladenci se posipaju raznim žitom, što jasno upućuje na plodnost i blagostanje, na zdravlje i sreću. Brojni običaji i radnje vršeni su u želji za muškim potomstvom, a običaj da mlada unosi muško dijete pri prelasku preko praga u mladoženjinu kuću, svakako je najrasprostranjeniji. U Risnu je đever opasavao mladu „muškijem pasom po košulji da bi mušku djecu rađala”. U Grblju, „kad se uvodi nevjesta u kuću valja joj prostrijeti muški pas da preko njega ulježe, da sve mušku djecu i junake rađa”.

U Boki Kotorskoj „kad se vjerenoj đevojci počne u sanduku prćija slagati, svaka majka metne u dno sanduka jedan slatki ili ljuti šipak govoreći u se polako: Koliko je ćerce, u ovom šipku zrna, onoliko od tvog srca bilo sinova i unučadi i da ih nakon sebe žive i sretne ostaviš”.  Brak bez djece, naročito djece muškog pola, smatran je „Božjom kaznom”, a kletve „kuća ti se iskopala” i „ugasila ti se krsna svijeća”, smatraju se najgorim mogućim kletvama. U zabačenim krajevima Crne Gore, smatra se da je nerotkinja žrtva zlih sila i čini i raznih magijskih radnji. Rašireno je mišljenje da pojedini ljudi, iz zle namjere, posredstvom magije, nastoje da učine brak neplodnim. Tako na primjer, ako se mladoj na dan vjenčanja stave zatvorene makaze ispod kućnog ili crkvenog praga neće rađati djecu. U Risnu je postojalo vjerovanje da mladoženja neće moći da ima djecu ako mu se, kad krene na vjenčanje, na putu kojim prolazi stavi zaključani katanac – jedan sa jedne strane puta, a s druge strane drugi. Zato su se, još na samom vjenčanju, preduzimale razne preventivne radnje, za koje se smatralo da će zaštiti mladence od uroka i vradžbina.
Najčešći naziv za ženu koja nema djece je nerotkinja, bezdetka, bezđetnica, jalovica, a za muškarca iskopanik. U želji da rode, žene su uzimale različite napitke, ljekovite trave, lišće ili korijenje od nekih biljaka, vršile izvjesne magijske radnje, posjećivale kultna mjesta, crkve i manastire, molile se i zavjetovale. Velika želja za potomstvom i nemogućnost da se ono ostvari, često je dovodila do slučajeva poligamije, mada je ona bila protivna crkvenim kanonima. Prema mišljenju S. Šobajića, kad nemaju djece Crnogorci, da im se ne bi „svijeća ugasila”, dovode u kuću još jednu ženu. Kako navodi M. Pavićević, izvjesnog Vukića Popova Petrovića iz Kuča, žena je oženila drugom, ali bez vladičinog blagoslova, i ostala mu u kući kao sestra, a on je sa drugom ženom imao djece. Vuk Vrčević ističe da je u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj običaj da se muž i žena razvedu kad nemaju poroda, ali tako da prva žena ne odlazi, već ostaje u kući, a muž i njegova druga žena je „zovu majkom i kao svekrvu kutnju počituju”. Međutim, u većem broju slučajeva, ako žena smatra da njenom krivicom nemaju djece, ona pristaje na razvod braka “da joj domaćin ne bi ostao bez sreće”, pa ostaje sama ili se vraća u rod.
Za trudnu ženu se kaže da je teška, samodruga, đetinja, noseća, tegobna, bremenita, bređa u drugom stanju… U prošla vremena odnos prema trudnici se nije ni u čemu mijenjao, već je ona jednako radila kao i ostale žene i završavala svakodnevne poslove u domaćinstvu, donosila vodu, drva… „Žena ne mijenja ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samoga porođaja, koji je često iznenadi, na poslu”. Danas je trudnica pažena i pošteđena svih težih poslova, ukućani se sa posebnom pažnjom ophode prema njoj, nastoje da joj ugađaju i ispunjavaju želje.

Trudna žena je izložena stalnim opasnostima od raznih negativnih uticaja, naročito od pogleda zlih očiju, pa nastoji da se ne pojavljuje na mjestima gdje ima mnogo svijeta i gdje bi neko mogao da naudi njoj ili djetetu koje nosi. U periodu graviditeta zabilježeno je prisustvo magijske prakse kojom se želi saznati pol djeteta, ili čak uticati na pol. Na primjer, poželjno je da trudnica spava na desnoj (muškoj), strani ili „da muškarac spava u čarapama kako bi mu se rodio sin, da trudnica jede koru hljeba, jer je ona čvrsta, asocira na muškost, čvrstinu i snagu”.  Nekad se gatalo u jagnjeću plećku, u kokošju „kobilicu”, pomoću ribljeg mjehura, u šoljicu od kafe, ili pomoću zrna pasulja, a takođe i na osnovu mjesta na kom žena prvi put osjeti pokrete djeteta. U selu Berislavci (Zeta) kažu, da ako žena prvi put osjeti dijete van kuće, nosi žensko, a ako ga osjeti u kući, nosi muško. Takođe se i na osnovu ponašanja, snova i izgleda trudnice mogao predvidjeti pol djeteta:

• Ako trudnica omrzne mlijeko, vjeruje se da nosi muško dijete.
• Ako se žena u trudnoći „zainteresuje oko igle i ručnog rada”, rodiće kćerku.
• Ako trudna žena sanja oružje, rodiće sina.
• Ako se žena u trudnoći proljepša rodiće muško dijete, a ako poružnja žensko „jer joj šćer ljepotu krade”.
• Ako je trudnici stomak visok nosi muško dijete, a ako joj stoji nisko žensko.
Postoje brojna vjerovanja i čitav sistem praznovjernih radnji, koje trudna žena valja ili ne valja da radi, kojih se i ona i članovi njene zajednice striktno pridržavaju:
• Trudna žena ne smije jesti meso od steone krave, jer bi djetetu narasla guša.
• Trudna žena ne smije da jede načeto voće, jer bi djetetu izlazile rane po licu.
• Trudnicu valja ponuditi s nekim jelom ili pićem, jer ako se od nje nešto sakrije, dijete to
neće voljeti dok ne umre osoba koja je to sakrila.
• Trudna žena se ne smije taći po tijelu ako poželi neko jelo, jer će dijete imati biljeg u obliku
onoga što je majka poželjela.
• Nije poželjno da trudnica vidi zmiju jer će joj dijete biti pjegavo.
• Ne valja da trudna žena prelazi preko konopa ili lanca, jer bi se dijete rodilo sa pupčanom
vrpcom omotanom oko vrata.
• Trudna žena ne treba da sluša kad se kolju bravi, jer će joj dijete hrkati kad spava.
• Ne valja da trudnica preskače preko sjekire, jer će joj dijete imati rasječenu usnu.

• Trudna žena ne treba da jede zečje meso, niti valja da vidi zeca, jer će se dijete roditi sa zečjom usnom.
• Trudna žena ne smije pojesti neku duplu voćku, jer će joj dijete biti nakazno.
• Ne valja da trudnica daje vodu iz vedra ili drugog suda dok je nosi, jer bi se teško porodila.

Vjerovanje u našem narodu da je porodilja podložna urocima, a i da je ona sama “nečista” uslovilo je određenu praksu i obrasce ponašanja prilikom samog porođaja. Nekada se nastojalo da se porođaj krije, jer se smatralo da će se trudnica u tajnosti lakše poroditi. U Baru i okolini „porođaj valja tajiti što je više moguće, da niko ne zna, jer što više osoba znaju, to će se porodilja više mučiti”. U Kučima se porodilja prije porođaja sklanjala iz kuće, obično u staju ili u drugu zgradu kod kuće ili u susjedstvu. „Od kad se žena počne mučiti da rodi nikoga živoga ne puštavaju u kuću osim babice i najstarije žene u kući, nego zatvore vrata da ne bi ko došao zliju oči ili pakosne duše pa joj nešto uradio da ubrzo i lasno ne rodi”. „Kad se neka žena teško porađa dovedu joj ženu puštenicu da je preskoči i vjeruje se da će joj tako proći muke”.  Interesantan primjer olakšavanja porođajnih muka zabilježio je A. Jovićević: Neka žena se dugo mučila pri porođaju i kad je već bila na izmaku snaga, neki putnik je došao na konak u tu istu kuću. Kazali su mu što se dešava, pa on naredi domaćinu da spušti gaće na oba koljena, a ženi da mu se provuče između gaća i stegana. Oni ga poslušaše i poslije kratkog vremena žena je rodila dijete zdravo i čitavo. Takođe da bi lakše rodila, ponegdje se pored žene stavljao neki dio muževe odjeće ili joj se davala ikona Sv. Bogorodice.
Pomoć porodilji je ukazivala neka starija, iskusnija žena, najčešće svekrva, zaova ili jetrva, a veoma često se dešavalo i da se žena porodi potpuno sama, bez ičije pomoći. Kad se dijete rodi, nekim oštrim predmetom se odsječe pupčana vrpca i podveže se ‘crvenim svilenim koncem. Ako je dijete muškog pola, pupčanik se čuvao, jer se vjerovalo da ima posebna magična svojstva. U Grblju, na primjer, „koja majka želi da joj šćer sinove rađa spravi joj u skrinju od prćije, a u jednu košulju toliko pupaka koliko je ona sinova rodila”. Zatim okupaju dijete u toplu ili hladnu vodu, ponegdje i u vinu (Crmnica, Paštrovići), poškrope bogojavljenskom vodicom i po mogućnosti „premažu uljem koje je doneseno iz ma kojeg manastira u kome počiva svetac”.  Nakon toga dijete poviju u pelene, stavljaju ga u kolijevku i pokrivaju malim vunenim pokrivačem. „Preko lučnog dijela kolijevke, iznad glave, prebacuju pokrivač da bi dijete zaklonili od svjetlosti, jer tako je mirnije i bolje spava”.  Prvo majčino mlijeko se smatra nezdravim, pa prva tri dana novorođeče doji neka druga žena, iz kuće ili susjedstva.

Prvih petnaest dana, pomoću dvije duge platnene trake djetetu se utegne lobanja preko brade i preko čela, ali tako da se tjeme jako stegne. Isto tako, krpama su se djetetu utezale noge da ne bi bile krive, stezale uši da ne bi bile klempave i prstima stiskao nosić da ne bi bio širok. Običaj utezanja djeteta, na duhovit način, opisao je A. Jovićević: „Dijete je od grla do vrha nogu stegnuto i pritegnuto; ne može nikud mrdnuti, ni mahati rukom ili nogom; ono je kao pri štici privezano. Neke majke tako obmotaju i utegnu noge djetetu, da bi čovjek rekao, e je to jedna noga”. Njegova preporuka je da majke više paze na higijenu djece, jer ona „većinom idu obrljana, neumivna, neočešljana, zabrčkana lica, slinava i kaljava”.  Inače, u ranija vremena se higijeni, sem u varošima, nije pridavao veliki značaj. Čistoća se smatrala sporednim faktorom zdravlja i nije se dovodila u vezu sa pojedinim bolestima, do kojih je dolazilo usled nehigijenskih uslova držanja djeteta (vaške, strup, osipi, gliste).

Postoji niz vjerovanja i običaja, vezanih za dijete nešto starijeg uzrasta, koji su u osnovi praznovjernog karaktera.

• Onaj ko opazi prvi zub koji je nikao djetetu, dužan je pokloniti bijelu košuljicu ili čarape, da bi i zubi bili bijeli.
• Kad se pojavi prvi zub valja ga dotaći dinarom da bi bili zdravi ili ih „pljusnuti vodom”.
• Kad djetetu ispane prvi zub, namijeni se ptici i baci se preko kuće govoreći: „Ja tebi od kosti, a ti meni od gvožđa”.
• Ne valja brojiti zube djetetu u nicanju, jer neće dugo ostati na svom mjestu.
• Na Cvijeti valja da se djeca umiju vodom u kojoj je prethodnog dana potopljeno različito poljsko cvijeće, da bi bila zdrava i lijepa.
• „Na Cvijeti i Đurđevdan ujutro valja da majka udara dijete, dok još leži u krevetu, zelenom dubovom grančicom, da bi bilo zdravo”.
• „Kad dijete napuni godinu dana, opašu ga likom da bi bolje raslo”.
• Dijete ne smije da broji zvijezde jer će mu izlaziti bradavice po tijelu.
• Ne valja dijete udarati metlom jer neće rasti, a ako se to uradi na metlu valja pljunuti.
• Dijete ne valja mjeriti zbog napretka.
• Ne valja ućutkivati dijete kad plače, jer bi moglo da zanijemi.
• „Da bi dijete progovorilo na vrijeme, treba kovač da ga triput udari u vrat”.

Interesantan običaj u zabilježio je V. Vrčević: U Boki Kotorskoj, ako dijete u uobičajeno vrijeme ne progovori, njegova majka, kad čuje uskršnja zvona, stavi dijete u jednu vreću i s njom tri puta kruži oko kuće. Neko od ukućana treba da ide za njom i mora je više puta pitati što to nosi u vreći, na što bi majka svaki put odgovarala da nosi vreću riječi.

Preuzeto iz “Glasnika” Narodnog muzeja Crne Gore 
Tatjana Rajković
VJEROVANJA I OBIČAJI U CRNOJ GORI U VEZI SA ROĐENJEM