Zamislite jedan grad pored mora. Jedan običan grad pored mora. Grad sa plažama, starim i novim kućama, starim gradom koji se diže uz more, najvećom pješčanom plažom u Evropi, onim blagim vjetrićem koji vam dodiruje lice i daje vam osjećaj pripadnosti moru i Jadranu, rijekom koja gradu daje poseban šmek, a onda zamislite miris maslina, gastro mirise i ukuse Mediterana… I naravno da pričamo o prvom od bisera krune crnogorskog turizma – Ulcinju. Grad je osnovan prije više od 2,5 milenijuma. Grad koji je odoljevao kroz istoriju brojnim osvajačima koji su od njega uzimali sve, ali i on od njih. Uzimao je ono najbolje – kulture i gastronomije, svaki osvajač je ostavio nešto svoje tom gradu, jer je on takav, njemu jednostavno morate ostaviti nešto najbolje. Donosimo vam 10 razloga da posjetite ovaj divni grad za koji smo sigurni da će vas namamiti da mu se vratite. Kad tad.
STARI GRAD ULCINJ
Kao što smo rekli u uvodu Stari grad je osnovan prije više od 2,5 milenijuma. Osnivanje Ulcinja vezuje se za nastanak države ilirskog plemena Ardijeja u V. vijeku prije nove ere. Najstariji ostaci bedema grada potiču iz ilirskog perioda. U VI vijeku grad dobija dvije kapije: donju (istočnu), u koju se u Grad ulazi sa mora, i gornju (zapadnu) za ulazak sa kopna. Stari grad je kao i većina starih gradova na Mediteranu, uske uličice, trgovi, i kamene zgrade od po 2-3 sprata, danas grupe turista koji mile ulicama gledajući pored sebe dio istorije, a nekad davno tim istim ulicama su išli poznati ulcinjski pirati, robovi, ribari, mornari…
Da li ste znali da je Ulcinj bio jedan od centara prodaje robova na Jadranu?
Ispred crkve-džamije ( Crkva-džamija u Starom gradu, kako je mnogi nazivaju, ili Hadži Halil Skurova džamija, sagrađena je 1510. godine kao renesansna crkva. Dolaskom Turaka ona se adaptira u džamiju dodavanjem minareta 1693. godine. Tako će ona i služiti kao mjesto okupljanja vjernika više od 300 godina.) u Starom gradu nalazi se mali trg, nekada Trg robova. Ograđen je voltovima, jer je od sredine XVII vijeka Ulcinj postao značajna pijaca robova koje su zarobljavali ulcinjski gusari. Većina robova bili su iz Italije i iz Dalmacije. Ulcinjski gusari su na obalama Apulije i Sicilije uglavnom pljačkali bogate vile, a sa sobom su odvodili njihove vlasnike koje su potom prodavali kao robove. Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već da bi dobili otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojim kućama ili rođacima, kako bi porodica ili opština saznali da se njen član nalazi u ropstvu u Ulcinju kako bi došli da ga otkupe. Od sredine XVIII mijenjaju se i ukusi, pa dvorjani sve više traže robove iz Afrike. Svoje robove Ulcinjani su često kupovali na obalama sjeverne Afrike. Oni bi potom bili preprodavani ili dovođeni u Ulcinj, gdje bi ubrzo postajali slobodni građani i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom.
Mala zajednica njihovih potomaka živi i danas u Ulcinju.
A jedna od legendi koju će te čuti tu u tim malim uličicama je i priča o Servantesu. Da da baš onaj Servantes koji je napisao Don Kihota. Legenda kaže da je i ona Dulcinea iz te knjige upravo taj Ulcinj.
Danas je stari grad jedno divno mjesto koje morate posjetiti. Mjesto gdje su brojni restorani sa domaćom i mediteranskom hranom, vrhunskim vinima, terasama na kojim možete uživati u sunčanim pogledima na pučinu, i negdje zatvorenih očiju misliti o svim tim piratima, robovima, Servantesu…
ADA ABOJANA
Legenda kaže da je 1858. godine na ušću rijeke Bojane u more potonuo brod “Merito”, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli. Upravo je taj momenat bio presudan za nastanak Ade. Jer, u XIX vijeku, na ovoj su lokaciji postojala dva manja ostrva. Brodske olupine su, onda, zajedno sa dva obližnja ostrva zadržavali rječne sedimente i stvorile prelijepo ostrvo Adu. Ono se počelo nazirati 1882. godine. Arhivi Skadra pokazuju da je upravo u drugoj polovini XIX vijeka (1858/59) Drim promijenio tok i da se od tada jedan krak te rijeke uliva u Bojanu. Ostrvo Ada je trouglastog oblika. Dvije strane zapljuskuju rječne, a jednu morska voda. Prostire se na 600 hektara, a plaža je duga oko 3.800 metara.
Ada je najpoznatiji turisticki dragulj Crne Gore. Nudisticko naselje na Adi sa specificnim ambijentom, vješto je sakriveno od radoznalih pogleda sa dvije strane opkoljeno predivnom rijekom Bojanom a sa treće najčistijom morskom vodom.
RIJEKA BOJANA
Rijeka Bojana (alb. Buna, lat. Barbana) izvire iz Skadarskog jezera. Duga je 44 kilometara, a po količini vode koju unosi u more, treća na Mediteranu (poslije Nila i rijeke Po, u Italiji).
Ona je prirodni rezervat biljnog i životinjskog svijeta. Strani i domaći eksperti registrovali su u delti te rijeke čak 143 vrste i podvrste riba. Zbog svoje dvojnosti rijeka Bojana je pravo čudo prirode. Naime, dno korita rijeke je, prije njenog uliva u more, na dva metra ispod nivoa mora, ponegdje i do pet metara ispod nivoa mora. No, svakako je najizrazitija osobina rijeke Bojane ta što se dno njenog korita, počevši od ušća, nalazi ispod nivoa mora na čitavoj dužini od 36 km uzvodno! To ovu rijeku čini izuzetnim prirodnim fenomenom, pogotovo kada se ima u vidu njen veliki proticaj. Ipak, i pored velikog proticaja, morska voda prodire duboko uzvodno kroz njeno korito. Tako nestaje prva karakteristična dvojnost rijeke Bojane. Naime, u njenom koritu nalazi se i morska slana i slatka riječna voda. Morska voda, kao teža, prodire dnom korita rijeke Bojane sve do oko Svetog Đorđa. Druga dvojnost je izražena u podzemnom vodotoku rijeke. Naime, nekadašnje korito Bojane bilo je za oko 40 metara visočije u odnosu na današnji teren osnovne stijene kod Fraskanjela. Rijeka Bojana zasula je svoje staro korito šljunkom. Preko šljunka su nataloženi glinoviti vodonepropusni sedimenti u kojima je usječeno korito današnje rijeke Bojane. Tako danas u istom smjeru, jedan iznad drugog prema moru, teku površinski vodotok rijeke Bojane, a na dubini od oko 10 do 15 metara podzemni vodotok rijeke Bojane.
PORT MILENA I KALIMERE
Kanal Port Milena iskopan je 1885 godine prema projektu inžinjera sa Crnogorskom dvora, Rusa Vladimira Ivanoviča- Varmana. Svrha prokopavanja ovog kanala bilo je izlivanje vode Zoganjskog jezera u more. Na tom području bilo je puno močvara sa kojih su se širile razne bolesti, posebno malarije, od koje je umiralo puno djece. Zbog toga je Knjaz dao naredbu da se prokopa kanal, koji je i uspio da suzbije malariju tako što se voda jezera miješala sa morskom vodom, a morska voda je suzbijala bolest. Došlo je do mješanja vode zato što je dno jezera kripto depresija u odnosu na more i sasvim je logično da je voda sa mora doprla u kanal. Početkom novembra 1896. nakon velikih padavina rijeka Drim je jednim krakom ušla u Bojanu i poplavila cijelo područje uključujući i Veliku plažu i Štoj. Voda je velikom brzinom oticala Zogajskim jezerom i ranije iskopanim kanalom prema moru. Uslijed velike erozije nastala je luka „Đerane“, duga 2,5 km, a široka 150-200 m. Tu danas možete vidjeti i kalimere kalimerama jedinstvenim kućicama sa mrežama za izlov ribe jer je ovaj kanal svojevremeno bio najveće mrestilište ribe na Mediteranu.
VELIKA PLAŽA
Ovaj prirodi fenomen udaljena je nekih pet kilometara od Ulcinja, duga je oko 13 km, široka prosječno oko 60 metara. Proteže se od rta Đerana do Ade Bojane. Prekrivena je najfinijim sitnim pijeskom, a procjenjuje se da može da primi oko 150.000 kupača. Kvaltet pijeska je takav da mu se pripisuje ljekovito svojstvo – bogat je mineralima, blagotvorno utiče na liječenje reumatizma i drugih bolesti. Za Veliku plažu je karakterističan veoma dug plitki pojas morske vode.
U njenom zaleđu, odnosno neposredno uz nju, u zelenilu suptropskog, mediteranskog i ukrasnog bilja, udaljen oko 100 metara od mora, nalazi se hotelski kompleks, sa sportskim terenima za tenis, fudbal, košarku, odbojku, rukomet itd. Ispod rta Đerana, naspram kog se nalazi istoimena podvodna hrid, na samom početku Velike plaže, nalazi se marina “Port Milena”. Marina je duboko uvučena u kopno, gdje je izgrađeno bezbroj drvenih kolibica na vodi za lovljenje ribe (na tradicionalan način), koje su mještani nazvali “kalimera”. Na plaži se mogu iznajmiti razni sportski rekviziti. Možete da: jedrite, surfujete, skijate na vodi, igrate fudbal ili odbojku na pijesku. A možete i ono najljepše da legnete i da uživate u tri stvari koje čine ljubav MORE, SUNCE I PIJESAK.
ŠASKO JEZERO I STARI GRAD SVAČ / ŠAS
Jezero se nalazi na obalama starog grada Šasa i istorija ovog mjesta priča priču o ljubavi Kosare, kćerke Bugarskog osvajača Simeuna, i crnogorskog kralja Vladimira, koja ga je spasila od očevog ropstva. Iz ljubavi prema njemu sagradila je 365 crkava u okolini jezera, za svaki dan u godini po jednu, pokušavajući da mu povrati vid koji je u ropstvu izgubio zbog mučenja. Od svih tih crkvi, ostala je tek po neka ruševina, ali mjesto obiluje biljnim, životinjskim svijetom i prirodnom ljepotom kakva se rijetko može naći. Jezero je primamljivo pticama selicama koje ga posjećuju u velikom broju, a takođe je veoma bogato ribom i drugim atraktivnim vrstama.
Stari, praistorijski grad Šas ili Svač se nalazi na vrhu brežuljka (85m) koje se pruža sjeverno od Šaskog jezera, i ima pogled na cijelo područje oko delte Bojane.
Najranije otkriveni ostaci govore da je prvo naselje u Svaču formirano u četvrtom stoljeću prije nove ere, odnosno da su ga osnovali Iliri iz plemena Labeati, koji su živjeli oko Skadarskog jezera. Nova faza njegove gradnje vezuje se za šesti vijek nove ere, a završava polovinom sedmog, kada grad strada u najezdi Avara. U vrijeme kada je kroz njega prolazio stari put Olcinijum-Svacijum-Skodra, Svač je smatran za centar oblasti Ana e Malit. Svač je dosegao vrhunac svog razvoja u srednjovjekovnom periodu, iako je nekoliko puta bio okupiran od strane različitih osvajača. Tada je postao episkopski grad, a po veličini, bio je veći nego Kotor u tom periodu. Srpski vladar Stefan Nemanja je 1183. godine osvojio Svač i kao sve gradove na Primorju “slavu njegovu pretvorio u pustoš i pepeo”, 1242. godine su to učinili Mongoli, i na kraju, 1571. godine, osmanska vojska ga je takođe znatno devastirala. Na ovom prostoru je početkom 17. vijeka još živjelo oko 700 ljudi. Svač je, po legendi, imao crkava koliko i godina dana. Istina je, međutim, da je ovdje pronađeno samo petnaestak ostataka srednjovjekovnih crkava, od kojih su dvije, iako uništene, monumentalne. Crkva Svetog Jovana (Šen Gjoni) je nastala krajem XIII vijeka unutar tvrđave.
Druga crkva, Sveta Marija (Šen Mrise) je sagrađena u XIV vijeku izvan tvrđave, prema sjevero-istoku. Bila je duga 16,6 m, široka 7,1 m i izgrađena je u gotskom stilu. Uzimajući u obzir drugačiji stil gradnje, naučnici vjeruju da je ona ustvari bila manastir. Sve crkve u Svaču su bile ukrašene arhitektonskom dekoracijom. Poput drugih srednjovjekovnih gradova, Skadra, Ulcinja i Drištija, Svač je kovao sopstveni metalni novac sa natpisom „sovacii civitas”. Ovaj novac je od posebnog značaja, jer pokazuje kako je taj grad izgledao u renesansnom stilu, sa zgradama na tri sprata, kolonadama i kulama. Danas Svač spada u kategoriju najpoznatijih „mrtvih gradova” na istočnoj obali Jadrana i predstavlja neiscrpno vrelo za arheologe i istoričare. A tu na tom mjestu nalazi se i jedan predivni restoran Shasi .
VALDANOS
Plaža Valdanos nalazi se u istoimenij uvali, 5 km sjeverozapadno od Ulcinja. Nekada je bila je glavna luka i sklonište za brodove ulcinjskih gusara. Nalazi se između dva rta, Mavrijana i Mendre, čije se litice strmo spuštaju u more. U zaleđu plaže nalazi se rezervat stoljetnih maslina – „Maslinada”. Plaža je prekrivena krupnim oblucima šljunka, na obali i u vodi, i u blagom poluluku uvučena u kopno. U neposrednoj blizini nalazi se turističko naselje od bungalova, kao i ugostiteljski objekti raspoređeni u maslinjaku. Plaža je duga 600 m, a na njenim rubovima je stjenoviti deo, omiljen među ribolovcima, roniocima i istraživačima morskih dubina. More je čisto i tamnozelene boje. U uvali duvaju vetrovi pogodni za jedrenje.
Na prostoru uvale Valdanos postoje ostaci prastarih urbanih naseobina, ali dosada nije bilo nikakvih arheoloških istraživanja. Pored same obale nalaze se ostaci manje crkve, za koju meštani veruju da su je sagradili stari Grci. Ipak, istorija Valdanosa može se pratiti tek od perioda Srednjeg veka, kada je bila glavna luka ulcinjskih gusara i mesto mnogih morskih bitaka. Meštani tvrde da se na morskom dnu u blizini Valdanosa mogu naći olupine starogrčkih i rimskih brodova, ali i jedne podmornice. U dnu uvale, a po sredini žala, nekada se nalazio karantin. Da bi se gradsko stanovništvo zaštitilo od bolesti kojima su se posade brodova tokom plovidbi mogle zaraziti, pri uplovljavanju u Ulcinj brodovi su morali prethodno određeno vrijeme provesti u karantinu. Godine 1833. zabilježeno je da je jedan ulcinjski brod tipa brigantin doplovio zaražen iz Aleksandrije u Valdanos i po naredbi Ulcinjske lučke kapetanije u karantinu ostao 40 dana.
U zaleđu plaže Valdanos nalaze se zasadi na kojima raste oko 80.000 stabala maslina. Sa ovim brojem stabala ulcinjski maslinjaci drugi su po veličini u Crnoj Gori, poslije barskih. Jedinstvena je po tome što se njen najveći dio, oko 75%, nalazi u jednom kompleksu. Neka od stabala su, prema rečima mještana, stara i do 2.000 godina i donesena su iz Stare Grčke. Prosječna starost stabala je oko 300 godina, a procjenjuje se da je njih oko 18.000 staro oko 800 godina. Čuveno ulcinjsko ulje, u amforama i zemljanim ćupovima, bilo je trgovačka roba ravna zlatu. Stizalo je do Trsta, Venecije, Rima, Kaira, kao i do Skadra, Skoplja, Duklje, Rasa, Prizrena i drugih gradova na kopnu. Za vrijeme „berbe”, odnosno sakupljanja maslinana, maslnjacima se orila pesma sakupljačica, tu su se sklapala poznanstva i ljubavi, a to je bila i prilika da se vidi buduća mlada. Po predanju, momak se nije mogao oženiti dok ne zasadi bar jednu maslinu.
ŽENSKA PLAŽA
U najjužnijijem crnogorskom primorskom gradu, Ulcinju, u uvali između hotela Albatros i bivseg hotela Galeb nalazi se „ženska plaža“ koju ljekari zbog ljekovitog dejstva sumporno – mineralnog izvora preporučuju za liječenje steriliteta. U morskom plićaku „ženske plaže“ izvire sumporna – mineralna voda. Termalna voda prvi put ispitana je prije 81 godinu i tada je ukazano na njena djelotvorna dejstva. Sumporna plaža nalazi se u uvali, u središtu borove žume što predstavlja idealan ambijent za liječenje navedenih bolesti prirodnim faktorima. Sumporna voda izvire u plićaku. Kad zapljuskuju talasi čiste morske vode uz sumpornu vodu stvaraju se idealni mikro i makro molekuli pogodni za prirodnu aerosol terapiju, objažnjava dr Karamanaga i dodaje da naži ginekolozi smatraju da ima boljitka nakon sunčanja i kupanja u sumpornoj vodi uz sprovođenje medicinskih tretmana.
Poželjno je da nerotkinje rano, u osvit zore, dolaze na “žensku plažu”, sunčaju se i kupaju potpuno nage. Od maja do oktobra na plažu isključivo mogu doći žene, a najljepši osjećaj je doći izjutra kad se miješa miris guste borovine i vode koja odiše mineralima. Osjećate kako se šire pluća.
Pećina u sklopu plaže cijelovitom prostoru daje tajnovitost. Stijene su prepune školjki. U samom plićaku voda ima boju dubine, tamno zelenu. Gustina vode se osjeća. Na “ženskoj plaži” je prvorazredna prirodna slika. U vrijeme zlatnog vremena našeg turizma, do devedesetih godina prošlog vijeka, sumporna voda na »Ženskoj plaži« među stoletnim borovima u blizini hotela«Albatros« bila je zacrtana na svim turističkim prospektima. Bila je magnet i atrakcija za strance, ali i za one koji su u njena čudotvorna dejstva i vjerovala. Žene i danas masovno posjećuju »Žensku plažu« i ona je od jutarnji sati pa do zalaska Sunca uvijek puna žena koje se sunčaju u tišini i miru, dok poneka kreće prema kamenu izvodeći ritual i nadajući se čudu i materinstvu. Žene koje nikad ne gube nadu , traže je i tu, jer nada uvijek postoji.
SOLANA
Vlada Kraljevine Jugoslavije je početkom 20. veka naložila istraživanja sa ciljem pronalaženja optimalnog mesta za izgradnju solane. Istraživanja su, od Ankarana (danas Slovenija) do Ulcinja, sprovodili inženjeri Guido Grisogono i Ante Koludrović. Za Zogajsko blato odlučili su se posle šest godina rada.
Današnja solana svoj oblik je počela poprimati 1926. godine, kada su i započeti i prvi radovi. Ulcinjska solana je uspješno poslovala, kao vještački, od strane čoveka dirigovani ekosistem, gdje je unaprijed određen termin punjenja bazena morskom vodom, nivo vode u njima i njen salinitet. Najstariji solanski bazeni su građeni od 1926. do 1934. godine. Prva berba soli realizovana je već 1935. godine i iznosila je 6.000 tona.
Do polovine XX vijeka Solana je postepeno dograđivana. Po završetku Drugog svjetskog rata nazvana je Solana „Bajo Sekulić”, po narodnom heroju. Rekordna berba od 41.882 tona zabilježena je 1952. godine, a 1959. solana se rekonstrukcijom proširuje na 9.3 km2. Razorni zemljotres 15. aprila 1979. godine jako je oštetio infrastrukturu. Početkom 80-tih godina, u procesu obnove, proširena je za 60 procenata ukupne teritorije, pa se danas prostire na 1,477 ha. Ulcinjska Solana bila je jedna od deset najvećih i jedna od najmlađih solana na Mediteranu.
Danas je prostor solane jedno od stanica za ptice selice. Solana Ulcinj je jedino gnjezdilište flamingosa na istočnoj obali Jadrana i veoma je važna za turizam. Prema procjenama na prostoru solane možete vidjeti do čak 250 vrsta ptica i to predstavlja još jedan vid promocije turizma za ovu opštinu.
HRANA
Pored svih ljepota koje smo nabrojali a koje morate vidjeti, nešto što je pod obavezno je hrana. Ulcinj je jedan dvan spoj Orijenta i Mediterana u svakom smislu. Hrana je nešto što ovaj grad čini posebnim. Većina turističkih mjesta u svijetu, osim po kulturno- istorijskim ili drugim znamenitostima koji tu turističku destinaciju čine zanimljivom turistima, znaju biti na dobrom glasu i po specijalitetima, odnosno jelima tradicionalne kuhinje toga poducja. Pa da vam predstavimo neka od tih divnih jela :
JAPRACI – potreban Vam je domaći raštan, juneće meso, ulje, crni luk, riža, biber, peršun i neko suvo meso po želji. Japraci su tradicionalno ulcinjsko jelo, i spremaju se nalik čuvenim sarmama, samo što se umjesto u listove kiselog kupusa, smješa potrebna za japrake umotava u listove, mladog obarenog raštana.
BAMIJE – to je jedna vrsta biljke nalik povrću. Ima drvenasti žbun, kao hibiskus, i u Ulcinj je stigla s Orijenta, tacnije iz Abisinije i Istočne Indije. Ima mahunu sličnu ljutim papričicama. Najčešće se u Ulcinju, bamije koriste, uz teleće meso, crni luk, so, biber, alevu papriku, svježi paradajz i peršun, uz dodatak vode. Nakon dinstanja luka i mesa, jelo se sa ostalim namirnicama potrebnim za spremanje, krčka na tihoj vatri oko pola sata. Za to vrijeme bamije se sa lukom, lagano prže,u drugoj tavi. Kada omekšaju bamije se dodaju, već napravljenoj smješi sa mesom, i sve se zajedno stavi u glinenu posudu i zapeče u pećnici oko 5 minuta.
A tu su još i jela sa roštilja u somunu, razne poslastice tipa baklave, tulumbe, razni morski specijaliteti, rižoti, paste, pice i sva ona jela za uživanje. Jednostavno morate doživjeti Ulcinj.
Ima divni grad još svojih ljepota i tajni koje morate jednostavno sami da otkrijete. Mi smo vam dali dovoljno razloga da ga posjetite i da ga doživite makar malo u svom domu dok ovo čitate. Vidimo se u Ulcinju
