Škrinja je tajanstvena i mistična, a tokom vijekova, bila je vjeran pratilac evropskog, pa time i našeg čovjeka. Svojom višestrukom primjenom, dugo je predstavljala najvažniji dio pokućstva. Njena prisutnost u širokom vremenskom periodu od XIII do XIX vijeka, sa svim svojim specifičnostima oblika i detalja, omogućila je da škrinja zauzme značajno mjesto u kućnom prostoru ne samo kao potreba, već i kao umjetnička vrijednost. Razvoj škrinje je bio uslovljen kako ekonomskim mogućnostima poručioca i stepenom njegove kulture stanovanja, tako i stilom vremena i tehničkim dostignućima.
Škrinja se razvijala od skromnih zanatskih ostvarenja, diktiranih prvenstveno potrebom, do sjajnih i snažnih estetskih realizacija. Svoj vrhunac u estetskom smislu evropska škrinja dostiže u XVI i XVII vijeku kada procesom industrijalizacije njen značaj i funkcija polako opada.
Međutim, na našim prostorima, industrijski i tehnološki značajno nerazvijenim, škrinja će još dugo dominirati u kućama i učestvovati u brojnim obredima i običajima. Tako će na prostoru Crne Gore u periodu od XVII do XIX vijeka, od sjevera prema jugu, nastajati raznovrsni primjerci i prava mala umjetnička djela. Način dekoracije se ne može svrstati u bilo koju stilsku kategoriju evropske škrinje, već se jasno vide raznoliki umjetnički uticaji sa zapada i istoka i mješavina umjetničkih stilova.
Pod različitim kulturnim, civilizacijskim i religijskim uticajima, a na našim prostorima ih je bilo zaista mnogo, nastajali su razni tipovi škrinja – seljačke, zanatske, primorske, skadarske i putničke, na kojima se može vidjeti sva tradicija kraja iz kojeg dolaze. Na škrinjama je stvaralac izražavao svoju kreativnost, umjetničku i praktičnu, ali i ostavio divno svjedočanstvo tradicije, vjerovanja i običaja. Majstori su škrinje ukrašavali raznim motivima i bojali vedrim i običajno značajnim bojama ili pak rezbarijom činili da škrinje budu pravi ukras kuća. Boja, ornamentika, brižljivo odabrani ukrasi ( vaze sa cvijećem, čempresi, tulipani ) skrivali su mitske tajne, magijsku funkciju i zaštitu od zlih sila i uroka.
Škrinja je imala višestruku funkciju, ali se posebno ističe njena obredna uloga, čuvanje djevojačke prćije i običaja koji se vezuju za proces vjenčanja i iznošenje škrinje iz djevojačke kuće. U škrinjama se čuvala narodna nošnja, dragocjenosti, lijepe i skupe tkanine.
Sve ovo je činilo da škrinja bude izvanredna ilustracija života, običaja i razvoja narodne umjetnosti , zanatstva i raznolikosti kulturnih zajednica na prostoru Crne Gore i Bara.
Bez obzira na prostor gdje su stvarane svuda su imale istu namjenu. Osim za gore pomenute svrhe, mogle su se koristiti i kao ostave za namirnice, sjedalo, ležaj, putničke spreme. Iako je namjena svuda bila ista, često su korišćeni različiti nazivi. U primorju i zaleđu su se koristili termini škrinja, skrinja, baul, baun, dok je na sjeveru korišten naziv sehera, sanduk ili kovčeg.
Škrinja je bila prisutna u svakoj kući, ali onda kada škrinja ostari i njene jarke boje izblijede, pomjerana je iz najljepšeg dijela kuće u kuhinju, tavan, podrum i postajala manje značajna, jer su dolazile nove i ljepše.
Tajnu škrinje čuva i Zavičajni muzej u Baru, u kome su kroz stalnu muzejsku postavku prezentovani najljepši primjerci sa prostora barske opštine. Škrinje su dio bogate etnografske zbirke Zavičajnog muzeja koja priča priču o životu ljudi na ovim prostorima, običajima i vjerovanjima.
Draginja Radonjić, kustoskinja Zavičajnog muzeja Bar
Bapreuzeto sa : www.feral.bar
Radomir Petrić
