Na nekih pola puta od Podgorice prema Baru na ušću rijeka Orahovštice i Virštice nalazi se varoš Virpazar, tkz glavno mjesto nadaleko poznate Crmničke nahije. Poznata po svoja tri mosta, ribarima, urbanom cjelinom, tvrđavom Besac i okolnim selima Vir  je mjesto koje mora zadržati svu tu ljepotu i ta ljepota i ambijent moraju biti što bolje predstavljeni kako domaćem stanovništvu tako i gostima koji dolaze u Crnu Goru.  Prvo pominjanje Vira je pronađeno u povelji kralja Vladislava od 1242. pri čemu je ovaj vladar predstavio Manastir Vranjinu i neka sela u Crmnici. Za vrijeme turske vladavine mjesto je postalo interesantno za odmor i trgovinu. Improvizovani mostovi su postavljeni između potočića u vrijeme kada je uspostavljen običaj da se roba ovdje donosi iz šireg okruženja. Tako da je , pijaca (Pazar), rođena u Vir-u, – Virpazaru.

Tmurno februarsko jutro dovelo nas je u ovo mjesto. Varoš ko varoš, jedan manji trg sa česmom iz XIX vijeka, pomenuta tri mosta, spomenik ustanku 13.jula, ptice i jezero…  Mir i tišina. I jezero. Jezero koje je ovoj varoši život. Mještani se bave ribarstvom, turizmom. Znaju odlično jedni druge, i jezero njih, i oni jezero. I žive tako zajedno vjekovima. Jedno uz drugo.

Pa ima puno toga, iako ne djeluje tako. Prvo i osnovno je sama urbana cjelina, sa nekih 15ak kuća, koje su većinom sve namjenjene i podređene turizmu, već pomenuti mostovi, tvrđava Besac, a ako krenete malo dalje od Vira, kreće upoznavanje jednog sasvim drugog svijeta, a o tome ćemo drugom prilikom… Sada vas ipak vodimo na jedno  mjesto koje ne da morate, već ste obavezni da ga posjetite.

Na samom ulazu u Vir sa desne strane nalazi se hotel „Pelikan“. Istorijat ovog hotela počinje negdje šesdestih godina XX vijeka kada Toman Zec kreće u nešto novo u ovom mjestu. Prepoznao je gospodin Toman mogućnosti mjesta, pa je još kao momak znao da vozi turiste po jezeru i da im pokazuje ljepote, a turista oće i da prespava i da proba nešto od lokalnih specijaliteta. E upravo tako je Toman krenuo, u kući gdje je bila berbernica njegovog oca, počinje da se rađa nešto novo, i od tada do danas hotel „Pelikan“ vas dočekuje toplo i srdačno. Rekli bi mnogi hotel ko hotel i što ima tu da se priča. Hotel je da se prespava, pojede nešto i to je to…

Sve je to tačno ali „Pelikan“ ima nešto posebno – a to je priča i to su ljudi koji tu rade. I ima još nešto. To nešto je muzej. Muzej istorije ovog mjesta i Crne Gore.

Godinama je osnivač hotela sakupljao brojne stvari zabravljane i napuštene od svih, pa tu možete vidjeti sve od fenjera, mreža, tekstova, fotografija, slika, narodnu nošnju… I sve je tu. Na jednom mjestu. Čim uđete u dio gdje je recepcija ne možete a da ne primjetite na zidovima  isječke  iz novina širom svijeta koji su pisali o ovom mjestu, a u svakom od tih tekstova je nezaobilazni Toman, a u drugoj prostoriji dominira  članak o prvoj crnogorskoj ljepotici Mileni Leković koja je predstavljala Crnu Goru na Izboru za miss u Londonu 1907.godine, a njeno putovanje od Vira do Londona trajalo je punih 50 dana, pa su tu fotografije predaka porodice Zec iz Gaete, spomenice, fotografije Vira iz prošlih vremena.

Jedna fotografija nas je posebno zainteresovala a na njoj gospodin Toman i glava od ribe. Ne bilo koje ribe, kažu da je jedna od najvećih ikad ulovljenih u Skadarskom jezeru, tolstolobik od 60 kilograma…

I onda kad mislite da ste sve vidjeli domaćin vas povede na poslednji sprat hotela gdje je jedna prostorija koja je puna istorije. Prostorija nazvana „Odzaklija“.

Pravi etno muzej u pravom smislu te riječi. U tom muzeju postoje stvari stare i preko 150 godina, od starog ognjišta, preko bocuna za vino, narodne nošnje, opanaka od kozje čapre, fenjera, mreža, bajoneta, pušaka, gramofona, šlemova, ordenja, gusala, zastave, duborezi…

Istorija slobodno možemo reć XIX i XX vijeka na jednom mjestu.  A to je sve Toman iz hobija sakupljao i sačuvao za buduće generacije. Legenda kaže da je morao svog oca da odvede u banju da bi iskoristio njegovo odsustvo da napravi sve to.

U sklopu hotela postoji i restoran. I opet neki bi rekli restoran ko restoran. I opet nam nećete vjerovati ali i on je poseban. Prvo kad uđete ne možete a da ne primjetite bezbroj šešira koji se nalaze na zidovima, i opet đe su šešiiri tu je i priča o Tomanu koji je bio poznat po nošenju šešira, i onda su svi gosti koji su dolazili ostavljali svoje šešire ili kape kao uspomenu dobrom domaćinu,a neki su ih i slali kad bi se vratili kući.Takvih šešira je na stotine. A nisu svi izloženi. Osim šešira tu su opet novinarski tekstovi i fotografije – Janka Vukotića, Ksenije Cicvarić, Hamdije Šahinpašića , umjetničke slike, portret Tomanov sa posvetom, fotografije flore i faune jezera, a u sredini prostorije između stolova nalazi se austougarska peć stara preko 100 godina.

A ponuda restorana je posebna, priganice kao dobrodošlica, a onda se ređaju specijaliteti od jezerske ribe, tradicionalna jela ovog podneblja, pa specijaliteti domaće kuhinje, i sve spremljeno i servirano sa ljubavlju. Hotel, restoran, muzej kako god da izaberete ne bi bio ono što jes, da nema ljudi koji vode računa o njemu.  E ljudi koji su u hotelu uradiće sve da vam boravak bude prijatan i da se osjećate baš kao kod kuće i da se opet vratite.

Pored svega toga hotel vam nudi i uslugu krstarenja jezerom sa svoja tri broda, tako da uz pomoć vodiča možete upoznati sve čari jezera.

Hotel „Pelikan“ i Virpazar jednostavno morate posjetiti. Kad god da izaberete vrijeme nećete pogriješiti, jer vas on čeka otvorenih vrata i s ljubavlju. Više od 60 godina.

Ž.M.