Od jednog zrna pijeska skrivenog u ljušturi nakon nekoliko godina nastaje biser. Baš poput Prčanja koji je polako kopnio i zasijao ušuškan u strme visine Vrmca, čiji se vrhovi ogledaju u plavo Sredozemlje, stvarajući odraz murano stakla. Stare ponte vjekovima potpisuju prijem pisama iz dalekih horizonata onih koji su dio svoje duše utkali u svaki pedalj ovog mjesta. Zapljusnute ne baš uvijek blagonaklonim talasima, pripovijedaju svima koji koračaju po njihovim kamenim tajnama da život nije mirno more.

O plovidbi ovdje mogli bi pričati svi, ali ipak najviše kaže tišina ostavljenih brodića i rodna kuća Iva Visina. Bio je Prčanj jedro za brojne pohode na svijet, ali i dom gdje se vezalo sidro na kraju putovanja. Noću fenjeri zatrepere u čast hrabrih kapetana, obasjavajući put sve do zakantanih ljubavnih legendi, ali držeći u tmini sumnju da li je otvoreni prozor ikada dočekao svog Jerka. Uska, a dovoljno široka ulica da u njoj stane više priče nego u istorijskim trilerima, izmamiće reakciju ‘splendido'(ital.sjajno), baš poput Ivove kada je prvi put vidio svoj brod.

Muzika zvona sa Bogorodičinog hrama i tišina Jadrana učiniće da i ovo bude ‘Noć skuplja vijeka’. U zagrljaju mjesečine, sve te građevine ocrtavaju najljepšu baroknu sliku, poput Karavađa. Još po neka drvena barka pod zvijedama na sred mora plovi. Starom ribaru puna mreža tiho priznaje što joj valovi šapnuše. Svaki čvor sjetno kazuje, tamo gdje ostaviš nešto uvijek se vraćaš, a Prčanju je tako lako ostaviti srce.

Piše : Nikolina Petrović