Boka je jedna velika riznica pjesama, priča i legendi. Usmena predanja prenose se stoljećima, ostavljajući trag o nekom vremenu koje je iza nas. Danas nastavljamo sa legendama i pričama iz  Boke.

DIONISTrgovci su stizali u Boku Kotorsku još prije 5.000 godina i donosili skupocjenu robu, a pronađeni ostaci i danas plijene ljepotom. Neki su ostajali na čudesno lijepim obalama zaliva kojega su prozvali Širokom rijekom. Običaji, vjerovanja, tradicija, kultura i sve ono što se moglo ponijeti i čuvati, stizalo je sa njima iz dalekih krajeva.
Stigle su i mladice vinove loze, udomaćile se, pa je poteklo i vino. Došao je i bog Dionis u pratnji lijepih menada. Došao da osmotri kako su ovdašnji ljudi izučili zanat vinara. I ostao do danas ! U Risnu su proneđeni kip boga Dionisa i kalup za izlivanje pločica od terakote sa predstavom Menade u plesu.

MEDAUR
Vrhovni bog ilirskih plemena koja su živjela na jugu istočne obale Jadranskog mora i zaštitnik grada Risna, jedno vrijeme prijestonog ilirskog grada. Zaštitnik Risna prikazivan je na konju, u ilirskoj ratničkoj odori sa kopljem u rukama. O Medauru govore i dva sačuvana natpisa u kamenu iz Lambezisa. Prvi je postavljen kada je Rišnjanin predložen za rimskog konzula, a drugi kada je postavljen na tu visoku dužnost. To su, uz natpis u špilji blizu italijanskog grada Leuke, jedini arheološki nalazi u svijetu koji potvrđuju postojanje kulta boga Medaura. Bog Medaur se poštovao dugo nakon propasti države Ilira. Čak se i rimskim ratnim lađama davalo njegovo ime! Po nekim istraživanjima, kult boga Medaura bio je prisutan još u ranom srednjem vijeku.

TEUTA
Teuta je bila supruga kralja Agrona koga je, umjesto maloljetnog posinka Pinesa, naslijedila na prijestolu. Državom je, od 231. do 228. godine p.n.e upravljala iz Risna, a prema legendi u Tivtu je imala ljetnikovac. Ilirska flota gospodarila je Jadranskim i Jonskim morem, često gusareći i pljačkajući brodove i obalne gradove, zbog čega su Rimljani napali ilirsku državu 229.godine p.n.e. Suočena sa izdajom komandata flote, Teuta se nije mogla oduprijeti rimskoj vojsci, pa je bila prinuđena da se povuče sa prijestola u korist posinka.

Tu prestaju istorijski podaci o čuvenoj kraljici. Kada, gdje i kako je završila život istorija ne bilježi, ali brojne legende o njoj i ogromnom blagu kralja Agrona žive i danas. Kada je, prema jednoj od njih, vidjela da joj nema spasa, Teuta odluči da će radije u smrt nego u rimsko zarobljeništvo. Pomoglo joj je jako nevrijeme i vjetar koji je Teutu uzdigao na visoku stijenu iznad Risna. Sva u bijelom, spremna da umre, obavijena tamnim oblacima, Teuta je povikala: „Ja ću kako moram“!
Kada se nevrijeme smirilo, Teute nije bilo na stijeni. Priča se da je uzletjela na nebo. Rimljani su danima uzalud tražili njeno tijelo i blago kralja Agrona. Blago se još uvijek traži.
VILA RIZINA
Vila Rizina je bila opčinjena ljepotom Teutinog Risna. Vila i kraljica bile su u dobrim odnosima sve dok u risansku luku, sklonivši se od nevremena, nije uplovio brod sa mladim i lijepim kapetanom Horacijom. Obje se zaljubiše u Horacija.
Ne prođe dugo, Rizina poče pripreme za vjenčanje, ali je bog Nedaurus upozori da nije jedina u Horacijevom naručju! Za Rizinu i Horacija saznala je i Teuta i počele su spletke zaljubljenih žena, a Horacije se smješkao i čekao ishod.
U nastupu bijesa i ljubomore, Rizina zaprijeti Teuti:
„Kraljice, kako se ne stidiš, mlađi ti je ljubavnik od sina! Ako ga ne ostaviš, grad će ti prekriti more!“

Teuta nije ozbiljno shvatila upozorenje, smatrajući da će se vila smiriti. Prevarila se! Jedne noći, iz neba posutog zvijezdama, sijevnuše munje, udare gromovi, a zemlja zatutnji, otvarajući se. Valovi su stizali do Gradine gdje se nalazio Teutin dvor.
Jutro je osvanulo vedro i tiho. Tamo gdje je bio najljepši dio Risna. bilo je more. Te noći nestao je i lijepi kapetan Horacije. Vila Rizina se nije vratila u krivošijsku šumu gdje je bio njen dvor. Spustila se u morske dubine da traži mladog pomorca. Kažu da i danas luta ulicama potopljenog grada i nikome ne dozvoljava da tamo zađe, da ne uznemiri vječiti san ljubljenog Horacija.

VILA ALKIMA
Grčka vila Alkima zamjerila se bogu Posejdonu, a za kaznu je protjerana u daleke krajeve koje su počeli nastanjivati Grci. Bilo je to, prema legendi, u VII vijeku prije n.e.
Alkima se nastani na brdu Pestingrad, gdje u pećini sagradi dvor. Znala je da samo dobročinstvom može zaslužiti milost Posejdonovu i vratiti se u rodni kraj. Tako je postala omiljena vila u narodu. Samo sretnici, njeni ljubimci, pjesnici i zaljubljenici u ljepotu, mogu je vidjeti u zoru kako sjedi na pragu i češlja svoju svilenu kosu zlatne boje, da je splete u duge pletenice. Vila tu čeka na dolazak svoje zlatne lađe da bi se njome provozala morem.
Jednom su pod vrhove Pestingrada došli ljudi s namjerom da tu sagrade grad.

Alkima ih je uvjeravala da to nije dobro mjesto već da zidaju grad uz obalu: „Neka morska obala bude vaš stan, jer vam bez mora nema života“, rekla je Alkima. Neimari je poslušaše i sagrade grad u podnožju Pestingrada, tamo gdje ima konju poigrišta i sinjemu moru pristaništa. Tako je najpoznatija i najomiljenija bokeljska vila kumovala izgradnji Kotora, a ona još uvijek čeka na Posejdonovu milost i bdije nad svojim gradom.

Izvor : radiotivat.com