Bila jednom davno jedna bihorska baba koja je čuvala ovce. Kažu da je s njom bila i unuka i da je, iz samo njoj poznatih razloga, hulila Boga. I kako to obično biva, Bog se naljutio i okamenio je na istom mjestu odakle je mirno gledala svoje stado.

Ima onih koji vjeruju u drugu legendu koja kaže da je babu zapravo okamenila vila, kako bi je kaznila za sve loše što je uradila u životu.

I na kraju treća, malo dramatičnija legenda..

Dok je baba čuvala ovce sjela je na manji kamen. Pored nje je sjela i unuka. Vrijeme se brzo preobrazilo u nevrijeme, počela je kiša i gromovi su odlijegali dolinama. U toj prirodnoj smutnji munja je pogodila čobanice koje su ostale na mjesu skamenjene.

Legende su lijepe, nekada kao opomena, a nekada samo da se objasni neobjašnjivo, ali biće da je istina da je neobični kameni skup nastao kao posljedica dugog uticaja kiša, snjegova i erozije, pa je nakon nekog vremena priroda izvajala nešto što ima oblik čovjeka.

Oni skloni da u svemu nađu skrivenu poruku kažu da u legendama ima i zrno istine i da je to poruka da Bog kažnjava sve ko u njega ne vjeruje..

Na nama je da vjerujemo u ono što želimo i da iz priča uzmemo ono što nam paše, ali je “Karambaba” svakako prirodna skulptura i vajarsko remek djelo prirode koje zaslužuje da se vidi.

ALMINA ŠABOTIĆ

Tekst i slike : radiopetnjica.me