Ponovni susret poslije nešto više od 20 godina. Mjesto koje da je bilo đe drugo u svijetu bilo bi bolje paženo i maženo od strane i države i naroda. Mogu slobodno reći da bi ovo mjesto moglo biti crnogorski Mon Sen Mišel. No pođimo redom.
Žabljak Crnojevića se prema nekim podacima pominje kao mjesto Lug u djelu „Ljetopis Popa Dukljanina“, a neki tvrde da se pominje i mnogo ranije… No, one prve podatke o ovom mjestu imamo u istorijskim čitankama kada se pominju braća Lješ i Đurađ Crnojević koji stoluju u gradu Žabljaku na obali jezera. U ovom gradu kreće stolovanje i upravljanje Zetom od strane dinastije Crnojević. Prvi vladar bijaše Stefan Crnojević, a njega naslijeđuje veliki Ivan Crnojević. Zbog relativno loše pozicije i silnih nadiranja Turaka , Ivan iz Žabljaka upravlja Zetom neđe do 1475.godine kada kreće izgradnja novog grada na Obodu. Već 1476.godine počinje rat i Zeta gubi određene oblasti a pada i Žabljak. Poslednji grad koji je pao…
Osmanlije su zatekle prazan i napušten grad. Ivan je već prešao na Obod. Turci kakvi jesu, vidjeli su značaj ovog mjesta i odlučli da ga nasele nomadima. Ono što je zanimljivo ti nomadi su dobili zemlju u okolini grada, dobili su moderno rečeno poreske povlastice, ali pod određenim uslovima : da dio svojih prihoda od zemljoradnje daju tvrđavi kao i svoju kovačku službu, da podizu mostove na potocima i rijekama u okolini grada, kao i da popravljaju gradske zidine i ostale objekte unutar nje. Te 1478.godine sagrađena je i dzamija na ime Sultan Mehmeda II El Fatiha, tj na crkva Svetog Đorđa pretvorena je u dzamiju. I dan danas postoje kompletni zidovi ostataka te dzamije. Na nekih 50ak metara ispod sadašnje crkve… Tu je potpuno sačuvan mihrab koji se polukružno svodi sa izvedenim ukrasinim kamenom.
Žabljak uskoro postaje jedno od najjačih turskih uporišta, centar turske vlasti i sudstva, a turski administrator za Crnu Goru imao je sjedište tu na Žabljaku. Na Žabljaku je stolovao i treći sin Ivana Crnojevića koji je kao poturčen nosio ime Skender beg. Prema podacima koji su dostupni ostalo je zabilježeno da je krajem XVI vijeka tu na području Žabljaka Crnojevića bilo oko 250 pravoslavnih kuća. Narod se bavio većinom ribarstvom.
Crnogorci Žabljak pod svoju upravu vraćaju mara 1835. godine kada je odred Ceklinjana izvršio napad, a Pavle Rovinski je to zabilježio : „U tvrđavu kod žene Jusufa-age, dizdareva brata, dolazila je jedna Ceklinjanka da bi joj prodala ponešto. Tokom jedne posjete ona povede razgovor o tome koji je grad viši – Žabljak ili Riječki grad. Žena Jusufa-age spusti kroz prozor klupče konca i tako uze mjeru visine tvrđave Žabljaka i dade je Ceklinjanki da prema njemu izmjeri Riječki grad na Obodu. Prema toj mjeri Ceklinjani su posjekli najveću jasiku koju su mogli naći i napravili od nje stube. Na taj način plan je bio gotov. Za izvršenje plana odabrali su 12 ljudi pod vođstvom Kenja Stankova. Upute se lađom, naravno noću. Napravivši stube, nijesu proračunali da je mjera uzeta po vertikalnom pravcu, i kada su ih prislonili i malo iskosili, njihova visina je bila nedovoljna.“
Žabljak je nekoliko dana bio pod upravom Crnogoraca, ali kako to obično biva kad je Crna Gora u pitanju pod uticajem inostranih konzula i samog Vladike Petra II grad je vraćen Turcima. Ceklinjani su se povukli i sa sobom odnjeli dva topa ( Krnjo i Zelenko ) kao uspomene za buduća pokoljenja. Ponovna bitka za Žabljak bila je u doba knjaza Danila. Pod komandom Kenja Stankova Jankovića koji je vodio i prvi napad, grad je opet osvojen. Veliki su bili gubici crnogorske vojske tada… Grad napokon odlukama Berlinskog kongresa zajedno sa Podgoricom i Zetom postaje dio Crne Gore.
Poslije toga grad Žabljak doživljava brojne promjene, korišćen je kao vojni magacin, pa onda kao žandarmerijska stanica radi koje je na mjesto nekadašnje dzamije ( koja je srušena kada su crnogorci osvojili grad ) sagrađena kasarna, pa italijanska vojna kasarna, pa i stanica milicije, a na kraju je tu bila škola.
U samu tvrđavu dolazi se sa istočne strane, između kuća, pored crkve Svetog Đorđa i mjesnog groblja, pa stazom sve do kapije koja je otvorena. Stepenište je relativno dobro, dio staze do kapije je obrastao šibljem, ali se lagano dolazi do vrha. I vrijedi se popeti. Vrijedi sve tog pogleda i trenutka kada znate što se sve tu dešavalo, ali na žalost nemate nikakvu info tablu o ovom mjestu. Ne postoji neko da vam kaže išta o ovome, osim ako se ne povežete na internet i nađete to što vas zanima. Na nekih 150 metara izgleda da je postojala jedna info tabla, ali očigledno je nekome smetala ili je površina table bila dobra za nešto. Osim ruševina koje danas tu možete vidjeti, primjećuju se i trenutna arheološka istraživanja na 3-4 pozicije unutra same tvrđave. A da ovakvo mjesto mora da ima i neku mistiku i tajnu potvrđuje i priča mještana kako je prije nekoliko godina došla izvjesna gospođa iz Turske sa mapom, i da je je u blizini bunara iskopala nešto i odnjela sa sobom… Neki kažu Tursko blago, neki blago Crnojevića…
Kad pogledate sa zidina vidite zašto je ovo mjesto bilo od važnosti za sve. Sa jugoistočne strane pogled doseže do Lesendra, sa istoka prema Plavnici, sjeverno je Gornje blato. Mjesto odakle imate sve na dlanu.
Žabljak Crnojevića kako rekosmo na početku da je bilo đe u svijetu imao bi veću pažnju naroda i države. Danas stoji onako gore gord u svom onom sivilu pod vedrim nebom nadajući se da će se nekad neko sjetiti njega i njegovog značaja za ovu zemlju. U podnožju se nalazi i most iz doba turaka, koji je jednim dijelom ukopan i prekriven zemljom. Tu je i info tabla NP Skadarsko jezero koja je od sunca izblijeđela pa ne možete pročitati što piše ni o čemu se radi…
Do Žabljaka stižete iz pravca Podgorice za nekih pola sata vožnje, zaobilaznicom oko Zete preko zetskih sela Vukovci i Ponari dolazite u podnožje istorije. Sami u tišini jesenjih boja i sivila kamena. Kamena koje je krvlju natopljeno.
Autor : ŽM