U živopisnom mjestu, na raskrsnici puteva koji vode ka Mojkovcu, Žabljaku i Pljevljima, mostom sa pet lukova, visinom od 170 metara iznad plahe ljepotice Tare, “preskočen” je kanjon “suze Evrope”, jedan od dva najpoznatija u svijetu. Da bi se prešlo sa obale na obalu, trebalo je izgraditi most dug 365 metara. Ni danas taj građevinski poduhvat ne bio bio jednostavan, a kako je bilo u proljeće 1937. godine, kada je njegova izgradnja započeta, znali su samo oni koji su u tom podvigu učestvovali i, potom, ispisali njegovu čudesnu istoriju.

Most je projektovao arhitekta Mijat Trojanović, koji je uspio da premosti Taru sa pet velelepnih lukova, od kojih je najveći onaj iznad same rijeke Tare sa rasponom od 116 metara ( takvo nešto do tada nigdje u svijetu i nikada nije izvedeno ) . Sama zamisao djelovala je bajkovito, jer trebalo je san arhitekte pretočiti u javu.

Projektant Mijat Trojanović, kasnije je postao profesor Univerziteta u Beogradu. Prilikom gradnje mosta podignuta je najviša drvena skela u svijetu! Skelu je sagradio Švajcarac Ričard Koralj.

U predvečerje Drugog svjetskog rata, sredinom novembra 1940. godine, Trojanović, čiju su zamisao mnogi dočekali sa skepsom, imao je razloga za ponos. Most na Đurđevića Tari bio je završen. Gizdavi ljepotan, u pet lukova, od kojih najveći ima raspon od 116 metara, natkrilio je kanjon u dužini od 365 metara.

Međutim, most nije nikada svečano otvoren. Uslijedio je rat, okupacija, a arhitekta Trojanović našao se u logoru. Tačno 17. aprila 1941. godine, prvi tenkovi okupatora prešli su preko mosta.

U maju 1942. godine, Italijani i četnici su iz Pljevalja prodirali ka Durmitoru, području koje su kontrolisali partizani. Uvidjevši da su u teškoj situaciji, Tito je, kako se priča, donio odluku da se most sruši, ali tako da bi se kasnije mogao popraviti i koristiti. Moša Pijade, koji je tada boravio na području Žabljaka i komandovao partizanskim jedinicima, povjerio je taj zadatak inženjeru Lazaru Jaukoviću koji je partijski zadatak uspješno obavio u zoru 6. maja porušivši najmanji luk na mostu, onaj na lijevoj obali kanjona Tare. Poslije nepuna tri meseca, inženjer Jauković je dospio u ruke četnika. Na Ilindan, 2. avgusta, oni su ga doveli do samog mosta i tu ga strijeljali.

Posliije rušenja mosta i streljanja Lazara Jaukovića, kroz narod je krenula priča o njemu kao projektantu mosta, koji je svoje “čedo” morao da “ubije”. Priča je stigla i do Mijata Trojanovića, koji se već nalazio u logoru. Međutim, profesor Trojanović iz poštovanja prema inženjeru Lazaru Jaukoviću nikada nije to demantovao.

Djelo Trojanovića i danas živi i ponosno stoji i prkosi zubu vremena. Ponosno već 80 godina stoji iznad najljepše evropske rijeke spajajući dvije obale.  Danas je most jedna od najvećih atrakcija Crne Gore. Nema putnika namjernika koji prođe putem u bilo koje doba godine a da ne zastane i da se divi tom betonskom divu.

Projektant : prof.dipl.inž. Mijat S. Trojanović
Izvođač radova : A.D “Antonović” Pančevo
Finansijer : Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije
Vrijeme izgradnje: 1938. – 1940. godina