Jednom davno, prije mnogo hiljada godina, na obali ogromnog, dubokog mora, živjela su dva usamljena galeba. Često bi provodili sate i sate leteći zajedno daleko od obale, igrajući se virtuozno sa Sunčevim zracima i tajnovitim ćudima mora. Jedne kasne večeri, dok su izvodili svoj ritualni ples na mjesečini, odjednom, more je postalo neobično plahovito i uzburkano. Ogromni valovi su se uzdizali i peneći jurišali, udarajući bijesno jedni u druge, uz strašnu grmljavinu, ne stižući ni da se sruše do dna, a već su novi i još strašniji izranjali iz potmulih, tamnih dubina.
Dva bijela pitoma stvora iznad površine djelovala su skoro nestvarno. Taj divlji i neočekivani hir prirode osjetili su kao poseban izazov u svom zanosu igre, dok je srebrnasto tanana Mjesečeva paučina nježno milovala neobičan prizor. Tada, dok su skupljenih krila, kao strijele, strmoglavo letjeli ka vodi, u namjeri da je samo ovlaš osjete i da se pod oštrim uglom istom brzinom vinu u zrak, jedan od talasa se iznenada podiže i svojim vrhom zapljusnu jednog od njih, oborivši ga i bijesno gutajući u svoju utrobu.
Bijela ptica je nestala u beskrajnim dubinama podivljalog mora. Vidjevši šta se dogodilo, drugi galeb najpre pomisli da je u pitanju samo mala igra i da će svog saputnika ugledati tu negdje, na površini. Međutim, nije ga bilo. Vrijeme je prolazilo, uznemireni galeb je satima i satima kružio iznad mora dozivajući ga dogovorenim kricima u potrazi, ali uzalud. Kada je shvatio da svog saputnika neće naći, u njemu poče da raste srdžba i bijes, pomiješana sa tugom i nekom neobjašnjivom snažnom hrabrošću u grudima.
Naduvši se od bola, reče moru:
– Zašto si ga uzeo? To mi je prijatelj! Vrati ga, i to odmah!
– Šta! – odgovori more oholo
– Da ga vratim! Ne budi smiješan. Tvog prijatelja više nema i pomiri se s tim!
– Galeb napravi još nekoliko uzaludnih i velikih krugova u potrazi, a zatim reče:
– Vrati ga, podmukli pokvarenjače ili ću te isušiti. Više te neće biti!
– Stvarno! – reče more podrugljivo – Isušićeš me! Kako to misliš da učiniš? Baš bih voleo da znam. Zar ne vidiš koliko sam ogroman i beskrajan, a ti si tako mali i sićušan.
– Isušiću te! Nosiću te kap po kap daleko na kopno i tamo ću te ispuštati na usijane stijene. Ne šalim se! Neću odustati sve dok bude postojala i poslednja tvoja kap. Vrati mi prijatelja, ili ću početi odmah.
-Ho, ho, ha, ha! – smejao se gromoglasno more, a zatim podrugljivo nastavi:
– Ti si lud. Jedan galeb da isuši mene, najvećeg skoro od svih mora. Kako možeš i pomisliti tako nešto. Mora da si sanjao nešto tako!
– Galeb se munjevito i gnevno spusti do vodene površine, zahvati kljunom jednu kap i istom takvom brzinom poletje ka obali. Daleko u unutrašnjosti kopna, ispusti je i čuvši zvuk njenog isparenja na vrelim stijenama, oseti još veću snagu i nadimanje u grudima. Okrenu se i poletje nazad, na pučinu.
Okean, u svojoj nadmenosti i nadmoći, tako se glasno smijao da je cio svemir podrhtavao. Ali galeb nije odustajao. Sedam dana i noći neprekidno je izvršavao svoju misiju, dok ga na jednom preletu preko pučine, nije srio drugi galeb. Ovaj je najprije bio zbunjen vidjevši šta se dešava, a zatim upita:
– Hej šta to radiš?
– Isušujem ga!
– Šta! Isušuješ more. A zašto? – pitao je dalje sumnjičavo.
– Uzeo mi je najboljeg prijatelja! Moraće da ga vrati!
– Hm! Ako je tako, pomoći ću ti, – reče galeb, nakon kraćeg razmišljanja.
Dva galeba počeše da uzimaju kap po kap još uvijek razbesnjelog mora, noseći ih daleko na obalu. Nakon nekoliko dana naiđe i treći galeb. Čuvši da je nestao jedan od njih i vidjevši odlučnost ove dvojice, pridruži im se. Istog dana pojavi se tu i cijelo jato, ogromno bijelo jato galebova riješenih da pomognu u ovoj misiji ljubavi. More se malo zamisli, ali je i dalje bio ohol i podrugljiv u svojoj nadmenosti. Sjutradan dođoše još i neke druge ptice. Ubrzo, stvar se raščula i vijest je došla do samog Kralja ptica, koji je boravio u višim svjetovima.
Čuvši od svog glasnika šta se događa na Zemlji, on naredi svim pticama na planeti da polete dolje i pomognu da se zadatak obavi. Skoro istog trena nebo iznad mora nije se vidjelo. Bilo je prekriveno gustim jatima svih mogućih ptica, velikih i malih, raznoraznih boja i izgleda. Cijela planeta se tresla od njihovih zaglušnih krikova. Majka priroda bila je puna divljena i srećna nad ovim prizorom.
More je počelo da drhti od straha. Uplašeno povika:
– Prestanite, evo vam vašeg prijatelja! I bijela ptica tada izroni iz tamne, duboke utrobe, belasajući se na tren na površini vode. Brzo strese sa sebe i poslednju kap vode i visoko se vinu u nebo. Tu ga dočeka njegova ljubav i zajedno, u pratnji svih ptica svijeta graciozno poletješe ka obali.