Rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić, iz Zagrede, koja je dugo živjela u Sjevernoj i Južnoj Americi. Porodica Čupića pobjegla je iz Crne Gore 1907.godine zbog političkih razloga. Tokom njihovog gotovo dvodecenijskog stranstvovanja i potucanja po bijelom svijetu prekršteni su, izgleda, u Čupiće, tako što im je u dokumentima i ličnim ispravama upisano prezime Čupić, jer tamo očigledno nisu znali za glas “ć” i tako im ostalo i kasnije, do dana današnjeg.
Tridesetih godina 20. vijeka, vraća se u Nikšić, gdje završava gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao naprednom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član KPJ. Poslije Aprilskog rata došao je u Nikšić i kao član KPJ učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941. godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, i pristupio partizanskoj četi “Đuro Đaković”, koja je formirana od provjerenih komunista i skojevaca koji su napustili okupirani Nikšić.Kao komesar samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine, u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića. U zatvoru, gdje je bio mučen, pokazao je junačko držanje i prkos. Četnički sud mu je javno sudio u okupiranom Nikšiću. Svojim prkosnim držanjem i britkom riječju otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike tog suda i četničku izdaju, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh.

9. maja 1942. godine izveden je na strijelište ispod Petrove Glavice kod Nikšića. I na strijelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: “Živjela slavna komunistička partija!” i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode.
———————–

Fotografije koje slijede su autentične i preuzete su sa italijanskog sajta http://www.diecifebbraio.info/ koji se bavi zločinima italijanske vojske u vrijeme drugog svjetskog rata.

Serija fotografija sa streljanja Ljuba Čupića, koje je snimio okupatorski oficir, Karlo Ravnič, rodom iz glasovite plemićke porodice iz Rijeke, major italijanske divizije “Taurineze”, strasni foto-amater, a naročito ona koja je snimljena koji dan ranije pred italijansko-kvislinškim sudom pošto mu je izrečena smrtne presude dok su ga na lancu izvodili iz sudnice, predstavlja jedno od najsnažnijih svedočanstava antifašističkog otpora i postala je simbol prkosa, simbol slobodoljubivosti i nepokora. To je lik kojem se i danas dive posjetioci najvećih i najpoznatijih muzeja ratova od Londona, Beča i Torina, do Rima, Nju Delhija, Tokija i Njujorka.
Inače, major Karlo Ravnič, u duši antifašista, nakon kapitulacije Italije nije odložio oružje već ga je okrenuo protiv Hitlerovog nacizma i fašizma – stao je u stroj čuvene divizije ”Garibaldi” i rame uz rame sa jugoslovenskim partizanima nastavio borbu sve do oslobođenja Jugoslavije i sloma Hitlerove osvajačke mašine. Vremenom je postao i komandant te brigade, ali se nikada nije odvojio od kamere.

Osmjeh Ljuba Čupića koji je Ravnič ovjekovječio, taj inat i preziranje smrti, to veselo lice vezanog neobrijanog momka, za sva vremena je ostalo glasna poruka i pouka kako valja ”s besmrtnošću zborit”, gromoviti odjek stihova: ”Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, neustrašiv je kao bog…”. Ostalo je zapisano s kakvim su divljenjem i poštovanjem, pored ostalih, Džavaharlal Nehru i njegova ćerka Indira Gandi stajali pred likovima narodnih heroja Ljuba Čupića i Stevana Filipovića, ili kako je o liku Ljuba Čupića govorio i tražio da ga fotografišu pored njega i jedan Žan Pol Sartr…