Bjelila se nalaze na sjevernoj obali poluostrva Luštica zaliva Boke Kotorske sa pogledom na Tivat, Lastvu, Hercegnovsku rivijeru i planinu Lovćen. To je malo i tiho mjesto bez uobičajene gradske gužve i vreve, sa  prema istražiivanjima Instituta Za biologiju mora iz Kotora, najčistijim morem na cijelom Crnogorskom primorju. Ovdje sunce izlazi malo ranije, a zalazi nešto kasnije nego u cijeloj Boki Kotorskoj, a izlazak sunca iznad Lovćena i zalazak iznad Herceg Novog je slika koja se ne može nigdje sem sa Bjelila vidjeti.

Bjelila ili “Mali Sv.Stefan” – kako zaljubljenici ovog mjesta vole da kažu, čine dvadesetak starih – adaptiranih kamenih kuća. Ne tako davno Bjelila su bila nenaseljeno mjesto, a kamene kuće su bile konobe ili magacini” mještana zaseoka Gošića i Kostića naselja u kome su oni pravili i čuvali vino, opremu za barke, vrše, poljoprivredne alatke… jer su se u dolini Oko, od Bjelila  do Krašića, nalazili vinogradi, bašte, narandže, limunovi… Jedini stanovnici Bjelila je do 1960. godine bili porodica Laza Markova Lakičevića, a onda, u periodu od 1960. godine do 1967. godine počinje “naglo” naseljavanje Bjelila. “Na more” se, iz Gošića i Kostića spuštaju brojne porodice.

Specifična mikro klima – povjetarac “preko gore”, veliko prisustvo slatke vode u moru iz brojnih izvora (Mali Frutak, Veliki Frutak, Mala i Velika Spila) kao i rijeka koja utiče u uvalu Oko na Bjelilima, čine Bjelila biserom ovog dijela Tivatskog zaliva u kome svako nadje za sebe upravo ono što mu je nedostajalo.

Naselje Bjelila smješteno je na sjevernoj strani poluostrva Luštica, između Kaluđerovine i Krašića u Boki kotorskoj. Zbog specifične arhitekture ovo mjesto zovu i Mali Sveti Stefan. U blizini naselja se nalazi ostrvo zagonetnog imena Zanovetni Školjic, u neposrednoj blizini su ostrva iz krtoljskog arhipelaga, od kojih je najbliže ostrvo Gospa od Milosrđa.

Samostan, svetište i kip „Gospe od Milosti – Sancta Maria de Gratia“ rad je domaćeg majstora i potiče iz XV. vijeka 1479. godine spominje se kao „Monasterium fratrum de observantia – Sancti Petri Caelestini“ (samostan celestinaca). U XVI  vijeku  celestinci su u znatnom opadanju te 1524. godine samostan preuzimaju franjevci. Početkom XVII vijeka (1620. g.) Turci su opljačkali i spalili svetište i samostan. Franjevci ga uz pomoć vjernika obnavljaju i drže do 1800. godine. Tada biskup kotorski šalje na ostrvo dva sveštenika da čuvaju svetište i upravljaju župama Krtole i Krašići. Prema kazivanju 1844. godine grom je udario u zvonik koji je pao i teško oštetio crvku i samostan.

Obnova je završena nakon deset godina. Svetište i osobito samostan koji je bio većim djelom zapušten postupno propada dok 1900. godine biskup Frane Uccelini započinje  restauraciju ostrva. Nakon II  Svjetskog rata izvršena je nacionalizacija zgrade pa tada ona služi kao oporavilište djece „crvenog krsta“. Građevine na otoku prepuštene su zubu vremena, osobito nakon odlaska „crvenog krsta“. Međutim, izvršena je i provala u crkvu, te odneseni vrijedni istorijski predmeti. Dana 22. 08. 1967. godine ostrvo je vraćeno zajednici vjernika kotorske biskupije, a briga za otok predana je ocima isusovcima Hrvatske pokrajine. Oni su odmah krenuili u obnovu te brižno ulagali velika sredstva i trud. Restauracija je završena početkom 1973. godine popravljanjem oštećenog tornja i postavljanjem vitraža, koji su rad Marijana Gajsaka, mladoga isusovca, darovitog umjetnika. Lagano se ostrvo dovodilo u red, a sve je to trajalo do 15. aprila 1979. godine kada je na Uskrsno jutro, u 07:20 sati  katastrofalni zemljotres znatno oštetio crkvu i samostan.

izvor :  Krtoljske priče – Zoran Mujbegović