Boka kotorska onako lijepa kakva jeste, odavnina je inspiracija piscima i pjesnicima, romantičarima, zanesenjacima u ljepot, savršenog spoja mora, prirode i planina u zaleđu. Postoje brojne pjesme i priče o svakom gradu, o svakom mjestu divne Boke.

Danas pažnju posvećujemo divnom malom ribarskom mjestu –  Baošići se nalaze na 10 km istočno od Herceg Novog. Mjestašce se proteže duž same obale, u dužini od 2 km. Postoji nekoliko verzija o nastanku imena ovog mjesta.Kažu da su ime dobili po crnogorskoj vladarskoj dinastiji Balšić. Drugo predanje tvrdi da je naselje nazvano u čast Balše Cvjetkovića koji se u ovaj kraj, po oslobođenju od Turaka, s porodicom prvi doselio, 1590. g. U prilog ovoj verziji o porijeklu imena stoji podatak da u Baošićima danas nema niti Balšića niti Baošića, ali ima mnogih Cvjetkovića. Kako bilo, pod imenom Baošle, Baošići se prvi put spominju u povelji srpskog cara Dušana, 1351. godine. U mjestu postoje ostaci zidina Balšinih dvora i Balšin bunar.

Baošići su poznati po brojnim pomorcima, kapetanima, prelijepom cvijetu mimoze, ali i po jednoj ljubavnoj priči koja datira još iz XIX vijeka.

Ispod ribarskih mreža, uz treperenje ferala, ribari često pričaju o velikoj ljubavi izmedju francuskog oficira i pustolova  Pierre Loti-a  i male Paskvale, pastirice iz Baošića. Pierre Loti u Baošiće nije došao kao pustolov ni kao turista, već kao pomorski oficir na engleskom ratnom brodu “Temereru”, koji je u oktobru 1880. godine uplovio u Bokokotorski zaliv. Brod je bio usidren ispred Baošića.

“Prošlo je vec osam dana kako smo ovdje. Malo po malo oko se navikava na ove strašne kamene mase koje se dižu u nebo, na ove šume, na ove predjele, na divan izgled ovoga kutka na zemlji. Ova slovenska zemlja ima fantastičan izgled. Oko zaliva koji je zatvoren kao jezero, dižu se visoke divlje planine po kojima su razbacana mala seoca. A dalje iznad svega toga nešto strašno kao gigantski bedem, penje se u nebo: to su sumorne crnogorske planine osječene kao užašni ostaci haosa” – piše Loti u svom dnevniku. Za vrijeme svog jednomjesečnog boravka u Baošićima Pierre Loti se upoznao sa lijepom pastiricom Paskvalom Ivanović. To je po svemu sudeći bilo prilikom prvog izlaska Lotievog u Baošićima. Za ovo kratko vrijeme rodila se velika ljubav izmedju dvoje mladih. Od toga dana redovno su se sastajali u maslinjaku kod crkvice. Uspomena na Pjerre Lotija u Baošićima ostala je sačuvana i godine je nijesu otrgle u zaborav. Po njegovom pisanju Paskvala je bila prava ljepotica. Godine svoje Paskvala mu je pokazala pomoću prstiju. Bilo joj je devetnaest godina. Njezina ljepota, mladost i čednost očarali su Pierre Lotija iz daleke Francuske. Od davnina mještani sa podozrenjem gledaju na stranca kada je u pitanju djevojka. Ni prijetnje Paskvalinog brata Jova nijesu pomogle da se razbije ova velika ljubav. Jovo je bio brodar i svojim lakim čamcem prevozio je putnike zalivom. Nerado gledajući na ljubav svoje sestre Paskvale i Lotija on je, kaže Loti jednom iznenada došao u krčmu na obali i bacio na mene neobuzdan pogled pun mržnje i nepovjerenja. Jadnica, piše Loti, ja od nje nista ne tražim, samo da je gledam kao što se gleda rijedak cvijet koji niče ovdje u šumi. Od peraškog kamena Grci su klesali mlade djevojke koje su bile gradjene kao Paskvala Ivanović. Nemoguće je da je to sve samo divno salivena materija. Mora da one imaju u srcu takodje nečega zdravog i čistog. Sive oči te male Paskvale imaju u sebi nečeg neodredjenog, maglovitog, sjevernjačkog, što je svojstveno njenoj rasi i što daje čar nekim ruskim očima. Njeni obrazi se žute na suncu kao zrele breskve, a njena vrlo plava kosa je još svjetlija pored potamnjelih obraza. Kod nje ima naivnosti i drskosti malog djeteta. – Jedini ja od svih oficira idem na kopno svake večeri. U početku za vrijeme lijepih jesenjih dana, još je to bilo i razumljivo, ali sada kada su noći tako hladne, more ponekad uzburkano, a vrijeme kišovito, ljudi se pitaju sto tražim u tom selu, gdje je mračnije nego kod djavola i ništa ne shvataju. Ima trenutaka kad Loti žali što je došlo do ove velike ljubavi a ima trenutaka kada želi da ostane. Bojao se rastanka sa svojom malom Paskvalom, koji se neizbježno približavao. – “Kasnije ću dugo žaliti ovo vrijeme ljubavi i tu zemlju koju nikada necu vidjeti”, zabilježio je Loti u svom dnevniku. – Ja poznajem gotovo sve ljude u ovom selu. Kad prolazim ulicom pozdravljaju me sa “Buona sera” ili “Buon giorno”. Rastanak Lotija i Paskvale došao je iznenada. Došao je rastanak koga se Loti bojao najviše. Otići će, a ostaće voljena djevojka. Neće je više nikad vidjeti, a poželjeće je hiljadama puta. Uoči odlaska dvoje mladih su se sastali, ne znajuci da će im to biti poslednji sastanak. Kad se Loti vratio na brod saznao je za naredbu da treba da isplove iz zaliva. Namjeravao je iste večeri da to saopšti voljenoj Paskvali, ali je već bila prošla ponoć. Loti je po svemu sudeći proveo strašnu noć. Čim je svanulo, čamcem se otisnuo ka obali. Želio je još jednom da vidi malu Paskvalu. Nije je našao, ali prije polaska “Temerera” na pola sata sa radošću je vidio čamac i u njemu Paskvalu sa bratom. Pozvao je Jova u svoju kabinu i predao mu za Paskvalu svoju sliku i jednu ikonu. “Temerer” je zatim digao sidro i zaplovio prema pučini. S krme Loti je poslao poslednje pozdrave voljenoj djevojci, koja mu je suznih očiju i sa bolom u srcu odpozdravljala sve dok se brod nije izgubio iz vidika. Najzad se taj duboki zaliv koji više neće vidjeti polako skrio iza planina. Nikad crnogorske planine nisu bile tako lijepe kao tog jutra. Sve je svršeno…

Godine 1934 Društvo prijatelja Francuske postavilo je spomen ploču u Baošićima u znak sjećanja na Pierre Lotia i na njegov boravak u Baošićima.

“Za sjećanje na Pjera Lotija francuskog pisca koji je boravio u zemlji Pakvalinoj od 4.avgusta do 31.oktobra 1880. godine”